Nešto što se naziva Hrvatskim časničkim zborom pozvalo je Državno odvjetništvo da provede istragu protiv tjednika Novosti, novina koje su objavile fotografiju ministra kulture sa ustaškom kapom na glavi. Časničko priopćenje potpisao je stanoviti – Buzdovančić. Novosti bi, smatra Buzdovančić, trebalo istražiti zbog širenja lažnih vijesti. U istom priopćenju Buzdovančić tvrdi da se »srpske Novosti i danas hrane iz Memoranduma SANU«. Buzdovančić, naravno, ne govori istinu, jer nitko iz redakcije tjednika Novosti sa SANU-ideologijom nema apsolutno ništa. Tražeći pokretanje istrage zbog širenja lažnih vijesti, Buzdovančić širi lažne vijesti. To je posve normalno, jer protiv neprijatelja koji piše o ministrovoj kapi, a zapravo nam perfidno radi o glavi, dozvoljena su apsolutno sva sredstva. Što bi se reklo u BBB mladosti ministra Hasanbegovića: i kolcem, i lancem, i bokserom u glavu. 

Posve je normalno i da spomenuti ministar, kojeg Buzdovančić brani od »srpskih Novosti«, iziđe pred kamere, da gologlav odvergla što ima za odverglati i da ode bez prilike da mu novinari postave jedno jedino pitanje. Uvjereni antifašist je rekao svoje i nema se tu što pitati. Ne samo pred domaćim novinarima, nego i pred Reutersom, Der Standardom, Huffingtonon postom, pred Centrom Simon Wiesenthal…, pred svima njima ministar kulture može bezbrižno nakriviti kapu. U Hrvatskoj skandalčić u kakvom se ministar našao rješavamo za par sekundi. Dojučerašnjeg predsjednika mladeži proustaške stranke proglasimo uvjerenim antifašistom i vozimo dalje, u nove reforme. To je normalno, kao što je normalno da s jedne strane stoje izdajnici države, jugonostalgičari i udbaši, a s druge časnici, crkva, zborovi, HOS, mudro vrhovništvo, domoljubni mediji i – narod.

U svakom žitu, jelte, ima kukolja, ali ne treba brinuti. Bude li trebalo: sve će to narod pomlatiti. Za sada smo još u fazi režanja i prijetećih pisama. Zabrinuti izdajnici slute što im se sprema pa po novinama pišu da se vraćamo u devedesete, kao da devedesetima nešto fali. Normalno da ne fali. To je nasvjetlije razdoblje novije hrvatske povijesti. Uostalom, varaju se izdajnici ako su mislili da smo ikad i izišli iz devedesetih. Svojim primjerom na to ukazuje i najmudrija vrhovnica, koja jučer slavi rođendan u organizaciji Zdravka Mamića, a danas ruši šefa obavještajne službe, po svemu sudeći zato jer je prisluškivan jedan od njezinih razgovora sa spomenutim sportskim radnikom. Doduše, Mamić je praćena osoba, već redovan gost pritvorske jedinice u Remetincu, ali zar bi to predsjednicu države trebalo spriječiti da komunicira s njim i da od tajne službe očekuje da je izvijesti kako je organizator njezina rođendana stavljen »na mjere«? Kao da smo još uvijek u najsvijetlijem povijesnom razdoblju, nitko nije našao za shodno vrhovnicu pitati o naravi njezinog odnosa sa suspektnim menadžerom, nego se u javnosti bavimo traženjem zakonskog uporišta koje ima dokazati da je predsjednica u pravu.

Na prvi pogled se čini da iz političkog i društvenog trenutka produženih devedesetih strši tek premijer Tihomir Orešković. Mnogi vjeruju da njemu, jadnome, još uvijek nije jasno u što se uvalio i s kim se uvalio. Međutim, prvi pogled će prevariti. Ne sumnjajte ni trenutka da će se čovjek  uklopiti. Možda je istina da nas premijer slabo razumije, u doslovnom i prenesenom smislu, ali to ne znači apsolutno ništa. On ionako nije tu da bi se bavio ustašama, partizanima, sportskim menadžerima i obavještajnim službama. Reklo bi se na utrinskom placu: Orešković je ono što nam treba, netko tko će nas iz prošlosti povesti u budućnost. Međutim, nije li ideja koja progovara iz premijera Tima slična onoj koja je govorila iz njegovih prethodnika iz vremena dok je bog Tuđman hodao po zemlji. Razumije se, govorimo o ideji privatizacije svega što se privatizirati može.

Sjećate li se privatizacija? Obilježile su hrvatsku ekonomsku politiku ratnog desetljeća. Za sada se o tome ne govori. Uskoro će se govoriti, ali u superlativima, jer tko bi mogao biti protiv stavljanja u funkciju mrtvog državnog kapitala, osim, razumije se, izdajnika, jugonostalgičara i udbaša. Država će ostati oslobođena imovine, a o posljedicama ćemo razmišljati kasnije. Istina, tad će biti kasno i ostat će nam da lajemo na mjesec, baš kako smo lajali nakon Tuđmanovih privatizacija. Tad ćemo, otprilike, shvatiti da problem nije ležao u činjenici da Orešković nije razumio nas, nego u tome da mi nismo razumijeli njega. Međutim, ne treba time razbijati glavu. To je normalno.