Bila je to slika budućeg rada Timove vlade, kristalno jasna projekcija budućnosti. U prvom planu »Englishman Tim«, oko njega desetak novinara i novinarki, u ruci im mikrofoni, kamere, foto-aparati. Orešković odgovara, vidi se da mu hrvatski teško ide, a sve o čemu govori je smanjenje javnog duga. Ni o čemu drugom u Hrvatskoj Tim uglavnom ne zna ništa.

Ne zna, jer u Hrvatskoj nije živio, niti mu je prije par mjeseci palo na pamet da bi mogao postati premijer ovog našeg bantustana. Da Tim Orešković o Hrvatskoj nešto zna, pretpostavljamo da ne bi dopustio da mu Tomislav Karamarko na mjesto ministra kulture imenuje čovjeka koji je svoju političku karijeru započeo u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, organizaciji koju je u Argentini utemeljio hrvatski zloduh Ante Pavelić.

Kako je primijetio netko na društvenim mrežama, suočeni smo s hrvatskim paradoksom: na čelu Vlade je menadžer izraelske kompanije, a u njegovom timu (Tim’s team) čovjek koji je političku mudrost skupljao po opskurnim proustaškim, ergo pronacističkim strankama i organizacijama. Ali, o tome nešto kasnije. Elem, stoji Tim pred novinarima i nastoji pravilno slagati rečenice, a kad kaže što je (o financijama i javnom dugu) imao za reći, nekoliko novinara u jedan glas postavlja različita pitanja. Tim malko mršti obrve, a iza njega se smijulji Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a.

Nešto kasnije, kad novinari pristupe Karamarku i pitaju ga za što je on u Vladi zadužen, predsjednik HDZ-a će odgovoriti: »Trenutno, očito za sve.« Potom odgovara da će mu zaduženje biti »unutarnja politika, vanjska politika i nacionalna sigurnost«.

Orešković će, dakle, dobiti brojke, a Karamarko sve ostalo. Za to vrijeme Božo će Petrov do političke smrti svoje političke opcije u stilu mladomisnika mantrati o reformama i praznim frazama farbati hrvatsko nebo u ljubičasto. Ta priča u širokim masama će prolaziti dok biračko tijelo ne shvati da se takozvane uštede i reforme slamaju preko njegove kičme.

Dvojac Orešković-Karamarko idealno je sparen: Karamarko ne razumije brojke, a zbunjeni Tim ne razumije sve ostalo. Kako stvar funkcionira u praksi najbolje govori izbor ljudi za Oreškovićev Tim. Tomislav Karamarko zahtijevao je da ministar kulture bude spomenuti Zlatko Hasanbegović. Hasanbegović je, naime, Karamarkov blizak prijatelj.

 Kao što je svima već poznato, mladi Hasanbegović ne podnosi antifašizam. O antifašizmu je, podsjetimo, između ostalog, učio od ljudi okupljenih u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu i Hrvatskoj čistoj stranci prava. (Prije toga aktivno je sudjelovao u aktivnostima Bad Blue Boysa, kako na tribinama, tako i izvan njih.)

Kad je zbog spornog imenovanja uslijedio očekivani pritisak javnosti, ali i reakcija unutar stranke, jer predsjednik HDZ-a je svog prijatelja na odgovornu dužnost progurao mimo volje HDZ-ovog »kulturnog odbora«, Karamarko je jednostavno rekao:

To je bila Oreškovićeva odluka. Takav modus operandi možemo očekivati i ubuduće: Karamarko će iza Timovih leđa stajati i smijuljiti se, a Orešković će zbunjen gledati u novinare i odgovarati uglavnom na pitanja o brojkama. Kad nešto krene naopako, Karamarko će prstom pokazati na Oreškovića. Pritom valja naglasiti da je za hrvatske građane opasniji Oreškovićev, nego Karamarkov posao, jer imenovanje Hasanbegovića i slične trice lako ćemo preživjeti.

U pitanju je tek još jedna u nizu bizarnosti što ih nudi hrvatska politika. U kojoj mjeri je financijski menadžer TEVA-e na čelu države opasan najbolje govori pohvala koju je primio od Carla Vivaldija, direktora UniCredita za srednju i istočnu Europu.

– Imao sam priliku čuti njegov program i ideje i oni idu točno u smjeru stvaranja pozitivne budućnosti za zemlju. Rekao sam mu da imamo isti interes vezan uz razvoj zemlje, smanjenje razine zaduženosti, poboljšanja rejtinga i neke reforme, rekao je Vivaldi, ističući da će »Zagrebačka banka, kao vodeća banka u Hrvatskoj, podržati njegov program«.

Naći će se zasigurno i onih kojima će se svidjeti ova pohvala iz bankarskog sektora. Takvima neće smetati niti što je Vivaldi dobio priliku čuti Timov program i njegove ideje prije nego što su ih čuli građani koji (više ne) biraju svoje premijere. Međutim, nakon svih iskustava koje imamo s bankama i bankarima, čovjek bi morao biti prokleto naivan da misli kako se interesi banaka i država, točnije građana poklapaju. Znaju to oni kojima su bankari hvalili kredite u švicarcima, a uskoro će, bojimo se, isto doznati i najnaivniji među nama.