Jednu od svojih intelektualnih gromada, velikog čovjeka Slavka Goldsteina, Hrvatska ispraća na posljednje putovanje velikim poštovanjem što ga na društvenim mrežama i medijskim adresama iskazuju ljudi svjesni Goldsteinove veličine, primitivnim likovanjem zapjenjenih nacionalističkih hordi, čija pljuvačka pršti iz kanalizacijskih cijevi Facebooka, te jednom kurtoaznom rečenicom službene Republike Hrvatske, u čijem potpisu stoji aktualni premijer Andrej Plenković.

»Poštovana obitelji, u povodu smrti gospodina Slavka Goldsteina u ime Vlade Republike Hrvatske i moje osobno primite izraze sućuti, piše u poruci upućenoj iz Vlade.«

Osim što prokazuje nedovoljnu razinu pismenosti sastavljača, poruka sućuti koju službena Hrvatska šalje obitelji Goldstein odaje hladnoću i stanovitu distanciranost pošiljatelja. Da takve, jednorečenične sućuti nisu redovita praksa govori nam letimičan pregled ranijih, znatno opširnijih »sućutstava« Vlade i državnog premijera.

Slavko Goldstein je bio sve što ne mogu podnijeti: Židov, antifašist, intelektualac, nepokolebljivi, strpljivi i mudri starac, spreman da u svakom trenutku iziđe na megdan bilo kome od novopečenih povjesničarskih i inih zvijezda hrvatske desnice, angažiranih na zadatku ispisivanja novije i ustaškije hrvatske povijesti. Pljuvali su i psovali, pisali govorili, ali starom Goldsteinu nisu mogli odbiti pero. Tek najinteligentniji među njima znali su i respektirali Goldsteinovu veličinu.

A onaj dječak iz Karlovca, kojem je otac iz ustaškog zatvora pisao da je bolje zlo podnositi, nego ga činiti, izrastao je zaista u intelektualnu gromadu svog vremena. Njegov izdavački opus naprosto je fascinantan, a iz njega u ovom slovu svakako valja izdvojiti memoare Veljka Mićunovića, velikog jugoslavenskog diplomata u Moskvi; knjigu zbog koje se Sovjetski savez tresao od bijesa. Zatim autorski opis, s »Godinom koja se vraća« kao jednim od vrhunaca hrvatske publicistike. Zatim u hrvatskim razmjerima neusporediv urednički opus. Zatim scenaristička djela pa njegov doprinos židovskoj zajednici i društvenoj borbi za Hrvatsku pristojniju i bolju od one što do podneva mrzi Srbe, a od podneva sve ostale.

Slavko Goldstein bio je i osnivač prve političke stranke u socijalističkoj Hrvatskoj, ali i dovoljno mudar čovjek da politiku ne izabere za životni poziv. Slavko Goldstein do jučer je bio najpouzdaniji živi svjedok političkih i svjetonazorskih mijena kroz koje je prolazila i još uvijek prolazi ova zemlja. Slavko Goldstein bio je čovjek koji je sigurno, bez ikakve sumnje, zaslužio više od jedne rečenice ispisane u ime Vlade Republike Hrvatske. Nevažna je ta rečenica, kao i čovjek u čije »osobno ime« je usput poslana. Svoje mjesto u panteonu hrvatske pameti on je odavno zaslužio i nisu potrebni izljevi žalosti s Markovog trga da bi to dokazali. Ta jedna Plenkovićeva rečenica i rulja koja želi pljunuti mrtvog čovjeka samo govore kakva Hrvatska u ovom trenutku jeste, ali to ne znači da će ona i sutra biti takva.

Ako smo starom Goldsteinu ostalo išta dužni, ostali smo dužno boriti se za pristojnije, pametnije i bolje društvo. Boriti se smireno, strpljivo, mudro, uporno, baš kako je to činio preminuli velikan.