Nećemo Europu, hoćemo pivo, orilo se prije tri dana u centru Beograda.

Ovdašnja gradska vlast donijela je odluku da se u trgovinama alkohol ne može prodavati poslije deset sati navečer, a beogradska mladost odgovorila je spontanim okupljanjem u jednom od omiljenih parkića u centru grada, pa cijelu večer u inat vlastima praznila boce vina i limenke piva.

Bio je to najluđi protest koji smo imali priliku vidjeti u svojoj karijeri. Prije nego nam dežurni nacionalisti prigovore jer pišemo o glavnom gradu Srbije, valja nam najprije pojasniti da za to imamo više nego valjane razloge.

Zapanjujuća je, naime, sličnost društvenih prilika Hrvatske i Srbije, što u jednom detalju – detalju koji se tiče Europske unije – želimo približiti čitateljima. Doduše, pisali bismo mi na ovom mjestu o Beogradu sve da navedenog razloga i nema, jer na nacionalističke argumente ne dajemo niti pet pišljivih para, što je otprilike iznos koliko vrijedi njihova opsjednutost nacionalnim pravovjerjem. 

 Političke karikature

U opisanim okolnostima koje imaju intenciju ukazati da nedorasli balkanski političari svoju nesposobnost gotovo svakodnevno pravdaju europskim zahtjevima, nikog niti najmanje ne treba čuditi da u javnosti, kako u hrvatskoj tako i u srpskoj, polako ali sigurno opada broj onih koji se izjašnjavaju kao pristalice pridruživanja Europskoj uniji.

Žele li rapidno povećati broj onih koji će se izjasniti kao pristalice pridruživanja, Borisu Tadiću i Jadranki Kosor danas bi najbolje bilo stati pred svoje birače i reći: »Naša politika nema ništa zajedničko s onom kakva će se voditi kad uđemo u Europsku uniju.

U Europi nema tako nesposobnih političara kao što smo nas dvoje i najveći dobitak od pridruživanja bit će taj da će ljudi poput nas biti percipirani kao političke karikature.« Dakako, to ne bi bila istina, jer u Uniji ima i smješnijih karikatura od Tadića i Kosorice, ali jedna laž manje ili više – nitko ne bi ni primijetio, a europska ideja dobila bi na snazi. 

Osim nesposobnih političara i sve većeg otpora europskoj ideji koji spomenuti generiraju, Hrvatska i Srbija dijele i neviđene količine nacionalizma.

Na zagrebačkim zidovima na svakom koraku možete vidjeti ono klempavo slovo U, a na beogradskim simbole Obraza i drugih nacionalističkih organizacija čiji program se sastoji u širenju mržnje prema drugima i drugačijima. U onom parku s početka priče, međutim, upoznali smo niz mladih ljudi koji s tim nemaju i ne žele imati ništa zajedničko.

Kad nekom ispričate da ste u Srbiji upoznali takvo društvo, suočit ćete se s onom ružnom opaskom da ste pristalice ideje koju hrvatski nacionalisti diskvalificiraju posprdnim pitanjem – »Tko nas bre zavadi?« Pravi odgovor nacionalistima u tom slučaju bi bio: Nitko vas nije zavadio, još uvijek ste braća. 

Veliki Srbi i veliki Hrvati

Jedni bez drugih oni gube smisao svog postojanja, što je davno, između ostalih, primijetio i Veliki Pisac Danilo Kiš. Govoreći o nacionalizmu kao o negativnoj kategoriji duha, Kiš je primijetio da nacionalisti žive na poricanju i od poricanja. 

 – Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni su alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu; naš je jezik čist samo u odnosu na njihov, poučio nas je Veliki Pisac.

Njegove riječi padaju nam na pamet dok šetamo ulicama Bijelog grada i pitamo se hoće li čitatelji dobro primiti jedan zapis iz glavnog grada Srbije ili će nas dočekati na noć, kako to nalaže (n)ovovjeki »red« i »običaj«. Što se tiče manjine koja individualno stavlja ispred kolektivnog – za nas može Europa i može jedno pivo.