Foto Darko JELINEK
Hrvatska je na dnu, a tamo su je odveli ljudi koji se svakodnevno busaju u prsa i reklamiraju kao najveći domoljubi što ih je majka rodila
Sve je naizgled normalno i stvari liježu na svoje mjesto nakon one kolektivne histerije i masovnog ogorčenja što ga je prouzročila haaška presuda generalima Markaču, Čermaku i Gotovini. Naizgled, rekosmo, jer nepristran promatrač dobro upućen u ovdašnje prilike prosudio bi bez sumnje da smo se rastali s pameću još davno prije onog trenutka kad je sudac Alphonse Orie pročitao presudu koja je Hrvatsku digla na noge, pa je poslala nazad u devedesete. Ohladimo li na trenutak glavu, promotrimo li sa strane naše društvo, objektivno koliko se to može, ni sami nećemo doći do drugačijeg zaključka. Na čemu temeljimo ovu tvrdnju?
Haašku presudu danas komentira i prosuđuje ni manje ni više nego osuđeni terorist
Nakon što je u obranu svetosti Domovinskog rata u minulom razdoblju stala i nekolicina onih koji bi se sami našli na meti objektivnog i za kvazidomoljublje slijepog pravosuđa, uslijedio je i korak dalje, pa haašku presudu danas komentira i prosuđuje ni manje ni više nego osuđeni terorist, čovjek koji je svojedobno oteo avion i skrivio smrt američkog policajca. U Hrvatskoj je to potpuno obična stvar, jer mi smo se već skuhali u ovom svom ludilu, ali pokušajte nekom inozemnom prijatelju ili gostu koji nema veze s našom nevoljom objasniti kako to da je terorist dobrodošao kao sugovornik »uglednog« i čitanog dnevnog lista, kako to da se njegova riječ uzima kao relevantna kad je u pitanju ovo pravno ili – ako vam je tako draže i lakše – političko pitanje presude u Haagu. Zvonko Bušić danas nam govori o pravdi i pravednosti, isti onaj Zvonko Bušić koji je u ime svog ideala bio spreman ubiti jedan i ugroziti nekoliko desetaka drugih života. Smatrate to normalnim slučajem? Ako smatrate, neka tako bude, ali od toga ne moće izići ništa dobro.
U kakvom smo se, rekosmo, ludilu skuhali ne govore samo pitanja Haaga i generala, nego i naša svakodnevica koja je sve bizarnija i bizarnija. Uzmimo, recimo, za primjer one umirovljenike koji su danima opsjedali policijsku zgradu u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Sate i sate su provodili čekajući na potvrdu o prebivalištu, koju im je gradonačelnik Milan Bandić propisao kao uvjet za besplatan pokaz za javni prijevoz. Malo tko se pritom sjetio pozvati na Zakon o osobnoj iskaznici, koji u svom prvom članku stavka prvog kaže da je osobna iskaznica ujedno i dokaz o prebivalištu. Međutim, u Hrvatskoj zakoni očito slabo vrijede, jer kako drugačije protumačiti činjenicu da se svaki činovnik može postaviti iznad njih, pa sam odrediti što jest, a što nije zakon koji vrijedi ili ne vrijedi.
Do nikakve promjene ne može doći s političarima duboko uronjenim u događaje koji danas toliko opterećuju Hrvatsku
Ako ni to nije dosta kao dokaz da je društvo krenulo stranputicom, idemo dalje na treći primjer, gdje glavnu ulogu igraju radnički sindikati. Sindikalne središnjice, kako ste mogli već pročitati u našem listu, odustale su od tradicionalne prvomajske povorke od Trga bana Jelačića do Maksimira. Kažu, ne žele narušiti uspješan socijalni dijalog s Vladom. U godini koju radništvo bilježi kao jednu od najtežih, u vremenu kad radnička prava ne vrijede više od komada papira na kojima su zapisana, takozvani sindikalci odustaju od prvomajske povorke da se ne bi zamjerili Vladi. Sindikalnim liderima koji su tako odlučili trebalo bi dati nogom u stražnjicu, a sindikate raspustiti, jer jedina dobrobit koju donose jest ona što je svakog mjeseca na svom računu osjete čelni ljudi takozvanih sindikata.
Ne zna čovjek bi li se ovim primjerima koje smo naveli smijao ili bi zbog njih plakao, a to su samo tri izdvojena detalja iz mora događaja koji ukazuju da nešto radikalno treba mijenjati. Međutim, do nikakve promjene ne može doći s političarima duboko uronjenim u događaje koji danas toliko opterećuju Hrvatsku. Kako da promjenu inicira Vladimir Šeks, Božidar Kalmeta, Jadranka Kosor i drugi sudionici udruženog političkog poduhvata koji su od države napravili bizarnu inačicu Disneyland? Kako očekivati da društvo pošalje u zaborav te ljude, kad čelnici sindikata nemaju toliko časti i pameti da organiziraju najobičniju prvomajsku paradu, kakve će se sutra odvijati širom svijeta? Što očekivati od države u kojoj se svaki činovnik može staviti iznad zakona?
Danas je jasno kao dan, Hrvatska je na dnu, a tamo su je odveli ljudi koji se svakodnevno busaju u prsa i reklamiraju kao najveći domoljubi što ih je majka rodila. Pristojnim ljudima koji bi živjeli kao sav normalan svijet ne ostaje drugo nego da očajnički traže odgovor na pitanje: »Gdje smo pogriješili i čime smo zaslužili ovakvu sudbinu?«
