Foto Petar FABIJAN
Kad bi ga život suočio s ljudskom glupošću, jedan dragi, davno minuli starac govorio je: »Sine, budala i drva nikad neće nestat'.« S ovom pameću odgovorio bih mu: »Dida, za drva nisam tako siguran.«
Kad bi ga život suočio s ljudskom glupošću, jedan dragi, davno minuli starac govorio je: »Sine, budala i drva nikad neće nestat’.« Stari je, dakako, pritom mislio na stabla, na šumu. Bio je na glasu kao mudar čovjek, ali nije računao da bi budale jednog dana mogle udariti na »drva«.
Kad je stisla kriza lopovi su se opet sjetili tuđeg voća, pa udarili obilaziti napuštena sela naoružani motornim pilama
Njegove riječi zazvonile su u sjećanju kad je u dnevnom tisku objavljena crtica koja govori da su u posljednjih dvadesetak dana u selima podno Papuka – u Voćinu, Macutama, Jorgićima i Sekulincima – policiji nepoznati ljudi u tuđim dvorištima i voćnjacima posjekli više od 50 stabala oraha. Osim oraha, potamanili su i sve trešnje, višnje i kestene. Posječene trupce prodali su lokalnim pilanama, gdje se za kubni metar plemenitog drveta može dobiti nešto više od tri tisuće kuna. Voćke su posječene u dvorištima čiji vlasnici su izbjegli Srbi, koji se iz izbjeglištva nisu vratili svojim kućama, nego ih tek povremeno obilaze. Njihovi susjedi Hrvati ogorčeni su ovom pljačkom, jer svakom poštenom seljaku voćka je prirasla srcu i neće je posjeći bez teške muke.
U razgovoru s novinarima koji su obilazili papučka sela tragom ove tužne storije o ljudskoj gluposti i gramzivosti lokalno stanovništvo ispričalo je da je prva velika sječa voćki zabilježena u danima nakon ratnih operacija na Papuku 1991. godine. Srbi su tad napustili petnaestak sela, a u njihovim dvorištima stale su brujati »motorke«. Od sredine devedesetih naovamo taj oblik kriminala bio je zamro, ali kad je stisla kriza lopovi su se opet sjetili tuđeg voća, pa udarili obilaziti napuštena sela naoružani motornim pilama.
Da nije riječ o izoliranom incidentu potvrdila je slična vijest koja je prije tri dana do nas stigla iz jednog pitomog slavonskog sela. Orahe koje su na javnim površinama posadili Slavonci koji danas »oru nebeske njive« posjekli su potomci njihove generacije. Nitko ne zna gdje je orahovina završila, niti tko je u džep spremio prokleti novac.
Imajući na umu tu ljudsku stoku, koja bez milosti obara plemenita stabla, pala nam je na pamet jedna »boguhulna« i ne tako originalna misao: »Hrvati imaju taman onakvu vlast kakvu zaslužuju.«
U okolnostima financijske krize, naime, i vlast i narod ponašaju se isto
Ukoliko u vidu imamo činjenicu da u demokratskom društvu odlučuje većina, u Hrvatskoj hladno možemo uzviknuti – Svi smo mi Ivo Sanader i Jadranka Kosor. U okolnostima financijske krize, naime, i vlast i narod ponašaju se isto. Jedni su spremni dati u koncesiju otoke i autoceste, a drugi, evo, posjeći bez milosti voćke, da bi za njih dobili par tisuća kuna. Kad nestane tuđih, oni će posjeći one na javnim površinama, a potom i svoje vlastite, jer u utrci za šaku kuna najljepše pjevaju one zarađene na tuđoj muci. U ovom slučaju riječ je o muci naših starih, koji orahe na javnim površinama i u svojim dvorištima nisu sadili da bi ih sjekli, nego da bi ih se potomci imali po čemu sjetiti kad sjednu u hlad krošanja. A po čemu će generacije koje dolaze pamtiti nas? U školama će učiti o generaciji koja je stvorila državu, ali država nije imaginarna činjenica čije postojanje može nahraniti čovjeka i osigurati mu kvalitetan život. Država – to su ljudi, rijeke, planine, otoci, orasi… I mi smo – generacije rođene u pedesetima, šezdesetima i sedamdesetima – učili o hrabrim mladićima i djevojkama koji su stvarali državu. Ta se raspala u krvi svojih ljudi i neka je, jer sve što je trulo neka i nestane. Orasi su državu nadživjeli, ostali su da u njima uživamo, da se u hladu krošanja sjetimo ljudi koji su ih zasadili.
Što mi ostavljamo onima koji dolaze i u čemu će oni uživati jednom kad stvaranje države bude dosadna povijesna činjenica o kojoj na posljednjem satu školskog tjedna predaje dosadni profesor povijesti?
Aktualne generacije slabo su sadile. Zauzetiji smo kudikamo sječom
Aktualne generacije slabo su sadile. Zauzetiji smo kudikamo sječom, ne samo kad su orasi, trešnje, višnje i kesteni u pitanju. U konkretnom slučaju, da je nekom doista stalo do onih stabala što ih gramzive budale sijeku po tuđim dvorištima i na javnim površinama, institucije prav(n)e i pravedne države davno bi otkrile počinitelje i primjereno ih kaznile, pa više nikom nikad ne bi palo na pamet da u pet minuta obori stablo koje je raslo pedeset i više godina da bi naša generacija dospjela za njegove plodove i hlad. Promatrajući vlast kako raspolaže državnom imovinom i podanike koji su spremni raskrčmiti sve što su im prethodnici ostavili na uživanje, onaj dragi starac s početka priče rekao bi: »Sine, budala i drva nikad neće nestat’.«
S ovom pameću odgovorio bih mu: »Dida, za drva nisam tako siguran.«
