Đurđa Krnjak prima nagradu koja je nekima opasno zasmetala/foto:Ognjen ALUJEVIĆ
Gledajući nabrekle vratne žile mladića što je branio majku i slušajući drhtav glas radnice koja napada svoju kolegicu jer joj se s pravom učinilo da i njoj pripada nekakva odšteta za kalvariju kojom ponižena kroči, pristojan ovjek prokleo je i boga i cara
Pažljiviji promatrači dnevnopolitičkih zbivanja u zemlji imali su minulog tjedna čast upoznati hrvatsku budućnost. Manifestirala se kroz dvije priče. Jedna govori o vrhu, a druga o socijalnom dnu hrvatskog društva. Zajedno su prezentirale Hrvatsku u kakvoj ćemo živjeti u idućih najmanje 50 godina.
Priča prva, točnije njezina kulminacija, dogodila se u utorak na Cvjetnom trgu. Nešto iza pet sati poslijepodne stigli su tamo prvi prosvjednici, pa instalirali ozvučenje. Kad se trg malo popunio zaredali su govori.
Svatko je rekao ono što ga muči, pa se ploha trga učinila kao mjesto kolektivne psihoterapije. Mikrofon je tad uzela jedna od radnica uništenog poduzeća Kamensko. Ni pet, ni šest, odmah je napala svoju kolegicu koja je tog dana primila nagradu Grada Zagreba.
Kamen smutnje finacijski je dio te nagrade u iznosu od 50 tisuća kuna. Radnice se smatraju prevarenima, jer su uvjerene da ih je kolegica izdala, da su taj novac trebale podijeliti sve radnice. Našao se među publikom sin one radnice što je dobila nagradu, pa je uslijedila žestoka svađa na otvorenom.
Figurativno rečeno, pacovima je jasno da se puni vodom brod u čijim skladištima su napunili svoje nezasitne trbuhe, pa su domislili da je stigao čas da izaberu novog kapetana
Radnica je vikala i vikala, a sin je iz prvih redova grčevito branio majku. Svakom sa zrnom mozga u glavi i komadom srca u prsima ova žučna svađa legla je kao šaka u glavu. Gledajući nabrekle vratne žile mladića što je branio majku i slušajući drhtav glas radnice koja napada svoju kolegicu jer joj se s pravom učinilo da i njoj pripada nekakva odšteta za kalvariju kojom ponižena kroči, pristojan čovjek prokleo je i boga i cara.
Priča druga odvijala se tijekom minulih nekoliko tjedana, a njezina kulminacija bila je predviđena za četvrtak prijepodne u hotelu Westin.
Kako bilo i bez obzira na ulogu guvernera Rohatinskog, jasno je tek da tajkunski prvaci traže načina da utječu na predstojeća politička zbivanja, točnije izbor nove vlasti
Najveći hrvatski poduzetnici tamo su se trebali okupiti kako bi, kao, predložili svoj plan izlaska iz krize. Iza ovog obrazloženje ciljeva poduzetničkog skupa s Ivicom Todorićem na čelu, međutim, krije se puno ozbiljnija priča.
Figurativno rečeno, pacovima je jasno da se puni vodom brod u čijim skladištima su napunili svoje nezasitne trbuhe, pa su domislili da je stigao čas da izaberu novog kapetana. Ova uloga navodno je ponuđena guverneru Željku Rohatinskom, ali on je bio dovoljno inteligentan da shvati kako nije trenutak za takvo izlaganje.
Kako bilo i bez obzira na ulogu guvernera Rohatinskog, jasno je tek da tajkunski prvaci traže načina da utječu na predstojeća politička zbivanja, točnije izbor nove vlasti. Zanimljivo je da se u njihovom društvu sve češće može vidjeti i »novog pravednika«, predsjednika Ivu Josipovića.
»Njegova pravednost« o gladnima i poniženima najčešće govori u društvu najbogatijih ljudi u zemlji. Pri tom ih ne kudi, nego mantra o nestabilnosti, a kad predsjednik jedne države govori o nestabilnosti iste – budite sigurni da je iza njegovih riječi skrivena izvjesna politička agenda.
Vlada je minirala poduzetnički skup u Westinu i zasad uspjela utišati tajkune, ali s njihovim političkim planovima još ćemo se imati prilike susresti. Kad ove dvije priče sagledamo kao cjelinu, pred očima će nam se, rekosmo, ukazati slika budućih desetljeća. Kriminalna prvobitna akumulacija kapitala po svemu sudeći završena je s erom Ive Sanadera, pa je došlo vrijeme da kapital nastupi u svojoj punoj snazi i moći.
Dok tajkuni marširaju lobijima hotela s pet zvjezdica i domunđavaju se tko bi im najbolje odgovarao kao budući predsjednik Vlade, radnici se međusobno kolju zbog 50 tisuća kuna. Primjer radnica Kamenskog jedna je od najtužnijih tranzicijsih priča koje smo imali priliku gledati.
Prethodnica je to naših budućih klanja oko mrvica koje padaju sa stolova gospodara. U isto vrijeme, gospodari koji su se obogatili na krvi i znoju radnika i radnica kao što su ove iz Kamenskog traže načina da instaliraju novog gospodara državnog proračuna.
Traže čovjeka koji će im davati državna jamstva i zlatne kune, gledajući pritom kroz prste kako izrabljuju svoje zaposlenike, varaju male kooperante i ne plaćaju poreze. S jedne strane Ivica Todorić i horda odabranih tajkuna, s druge radnice Kamenskog i njihova uništena tvornica.
S jedne strane teledirigirana politička elita, a s druge obespravljena socijalna sitnež u svakodnevnoj borbi za koricu kruha. Iznad svih – nedodirljivi bankarski sustav i njegova svetost – kapital. Tako je danas, a tako će biti i sutra i prekosutra…
