Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikad ih ne smijemo prestati ispravljati. Tako je u Znakovima pored puta pisao mudri Ivo Andrić. Na njegov zapis podsjećamo, jer kanimo ponovo ispravljati Drinu koja se očito ispraviti ne može, ali se ispravljati mora. Naša nepopravljivo kriva Drina tiče se curenja informacija i usko je vezana za priču o uhođenju novinara i Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Dok se mjerodavne institucije bave ovom policijskom svinjarijom, red je da se netko pozabavi i posljedicama dilanja informacija. One su na žalost porazne, jer stvaraju osjećaj pravne nesigurnosti i nepovjerenja u pravosuđe. Kao glavnu žrtvu curenja informacija za sada s punim pravom možemo navesti jučer ljubljenog, a danas omraženog Ivu Sanadera. Druga žrtva curenja informacija Hrvatska je demokratska zajednica. 

  Nepopularno je danas, nakon drugog poluvremena velike pljačke Hrvatske, napisati za Sanadera i HDZ da su u bilo čemu žrtve, kao što je jučer bilo nepopularno prikazati stranku i vođu u negativnom svjetlu. Međutim, objavljivanje tajnih iskaza svjedoka u postupcima koji su se protiv bivšeg premijera i njegove stranke vodili i još uvijek se vode išli su isključivo na štetu optuženih. Tom curenju zahvaljujući, stvoren je opravdan dojam da je presuda Ivi Sanaderu izrečena u medijima, odnosno da je sudac Ivan Turudić samo parafirao presuđen slučaj. Ionako upitnoj vjerodostojnosti hrvatskog pravosuđa tako je nanesen još jedan u nizu udaraca. Ljudi koji su doturali tajne iskaze medijima počinili su ozbiljan kriminal.  

 Kod istrage koja ima za cilj otkriti izvor zaštićenih informacija svaki laik najprije bi se zapitao: »Kome je curenje informacija išlo u prilog?« Logičan odgovor glasio bi: »Državnom odvjetništvu i Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.« Da bi se došlo do izvora curenja informacija valjalo bi, dakle, između ostalog istražiti i istražitelje. Na žalost, u objektivnim, postojećim okolnostima Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića nemoguće je istražiti. Postoji, dakako, procedura prema kojoj policija može poduzeti i tako osjetljivu operaciju, ali prilike u Hrvatskoj takve su da bi Glavni državni odvjetnik za tu istragu doznao prije nego je ona i započeta. To mu ostavlja mogućnost da, ako to želi učiniti, nesmetano distribuira tajne iskaze medijima u trenutku kad mu se takvo što učini probitačnim. Dovijeka ćemo nagađati je li Mladen Bajić uistinu i poduzimao takve korake u slučajevima koji se tiču Ive Sanadera i HDZ-a, ali do nepobitnog odgovora nećemo doći. Sigurno je jedno: informacije su iz Državnog odvjetništva u nekim ranijim slučajevima curile. O tome postoje svjedočanstva novinara, na koja se nitko nije niti osvrnuo. Postoji, također, opravdan razlog za sumnju da Bajić nije nesklon promišljanju taktike koja podrazumijeva distribuiranje zaštićenih informacija. Podsjetimo, zahvaljujući Wikileaksu svojedobno smo doznali da je politički tajnik američkog veleposlanstva u Zagrebu Chris Zimmer središnjici u Washingtonu poslao izvješće u kojem doslovno stoji ovo: »Bajić je rekao kako nove ovlasti umnogome povećavaju mogućnost tužitelja da kontrolira curenje informacija u medije i iskoristi medijske veze kad je to probitačno«. 

 Na ovom mjestu moramo primijetiti, u slučaju sudskih procesa koji se vode protiv HDZ-a i Ive Sanadera curenje informacija bilo je probitačno za Državno odvjetništvo. Slučaj koji je otkrio naš list, smatramo, morao bi biti povod i za ozbiljnu raspravu o temi (ne)mogućnosti nadzora nad radom Državnog odvjetništva i čovjeka koji mu je na čelu. Takva rasprava više je nego poželjna, ali sumnjamo da će se dogoditi. U ovom trenutku ona ne ide na ruku vladajućoj političkoj struji, koja je Glavnom državnom odvjetniku dala podršku. Bez političke volje tu se ništa ne može poduzeti. Onima koji su zaduženi da prate rad pravosuđa ostaje samo da u kuloarima raspravljaju o nelogičnostima pravosudnih postupaka i s podsmijehom dočekuju lamentacije o potrebi da se spriječi curenje zaštićenih informacija u javnost. Usput rečeno, u slučajevima koji se vode protiv Sanadera i HDZ-a uopće nije bila riječ o curenju, nego o pravoj poplavi tajnih iskaza, video-snimaka, fotografija i sličnog materijala. Suđenja koja prate takve okolnosti ne mogu se nazvati pravednima. Tko je za to kriv – pitanje je na koje po svemu sudeći nikad nećemo dobiti odgovor.