Kakvog Antu Gotovinu je očekivala hrvatska desnica? Kakav bi čovjek bio po mjeri političkim marginalcima zadojenim mržnjom prema svemu što ne živi u okviru maksime Bog i Hrvati i kakva bi politika njima odgovarala? Odgovor je jednostavan: treba im netko tko će neprestano huškati na međunacionalnu mržnju, tko će rehabilitirati ustaštvo, tko će nas uvjeravati da je jednoumlje najsretniji put u budućnost i kritičare hrvatske stvarnosti nazivati vragovima, crnim, žutim i zelenim.

Ekstremnoj desnici treba netko tko će biti sretan što mu supruga nije Židovka niti Srpkinja, tko će znati progledati kroz prste ratnim zločinima koje su počinili »naši dečki«, tko neće vidjeti problem u činjenici da je Hrvatska vojska ratovala izvan granica Hrvatske bez odluke Sabora. Ukratko, ekstremnoj desnici trebaju Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Oni nas priželjkuju vratiti u devedesete, kad su se osjećali najljepše. Usput rečeno, između Tuđmana i Šuška ekstremi bi, vjerujemo, prije izabrali Šuška, jer Tuđman im je bio, jelte, previše lijevo. Kako bilo, kritičari pomirljivih istupa generala oslobođenog optužbe za ratne zločine priželjkuju Tuđmanovu i Šuškovu politiku i užasno su razočarani što zamjenu za ovu dvojicu nisu našli u Anti Gotovini. Premekan im je i Tomislav Karamarko, koliko god drvio o komunističkim zločinima i nazivao aktualnu, demokratski izabranu vlast nenarodnom. 

 Daj im Glavaša, daj im Norca, daj im Merčepa, daj im »boraca za hrvatsku stvar« koji neće prezati niti pred zločinom. To su heroji ekstremne hrvatske desnice, to su uzori hrvatskih nacionalista. Oni svoju djecu uče da su Srbi krvožedne troglave aždaje, a Hrvati božji narod kojemu je svemogući dao komadić zemlje što ga je čuvao za sebe. Ekstremna desnica svugdje vidi udbaše, orjunaše, jugoslavensku manjinu koja želi upravljati Hrvatskom i vratiti zemlju u neku novu Jugoslaviju. Nisu li to bili Tuđmanovi i Šuškovi strahovi? Nije li to bila i njihova politika? Bog, pravovjerni Hrvati, a ispod svi ostali – građani drugog reda, stoka sitnog zuba. 

  Na svu sreću, ekstremna desnica u hrvatskom političkom životu ne igra nikakvu ulogu. Ostalo im je da svoje šovinističke stavove zastupaju po internetskim forumima, da ostavljaju zapjenjene komentare pod novinarskim tekstovima, da na margini političkih zbivanja organiziraju okrugle stolove i tribine koje posjećuju ljudi u crnom. Kad su čuli oslobađajuće presude generalima pomislili su da dolazi njihovo vrijeme, ali ispostavilo se da se njihovi dojučerašnji idoli ne namjeravaju s njima uhvatiti u kolo. Ostali su sami, što bi don Ante Baković rekao – kao govno na kiši. Danas ih uvjerljiva većina građana Hrvatske smatra redikulima i zato su bijesni. 

  Međutim, ovdje se nameće jedno pitanje: Ako one koji danas priželjkuju politiku Franje Tuđmana i Gojka Šuška smatramo redikulima, kako to da ovu dvojicu smatramo neupitnim nacionalnim veličinama? 

 Ako se vratimo desetak godina unazad, prisjetit ćemo se termina »detuđmanizacija«, koji u trenutku kad je skovan većina hrvatskih građana nije smatrala problematičnim. Nije, jer je Tuđman bio ostrašćeni nacionalist koji je dopustio pljačku društvene imovine i bila nam ga je puna kapa. Detuđmanizacija je bila poželjna, jer Tuđmanov režim je tolerirao zločine i kriminal svake vrste. Tuđmanov režim plašio nas je unutarnjim i vanjskim neprijateljima, Srbima, komunistima, muslimanima i inima, dok je u isto vrijeme dirigirao pljačkom kakva na ovim prostorima dotad nije viđena. Kako, dakle, da Tuđmanovu i Šuškovu politiku danas glasno ili prešutno smatramo herojskom, a ljude koji je zazivaju smatramo redikulima? Odgovor leži u činjenici da je Hrvatska davno odustala od propitivanja politike Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Vladajući političari, pritisnuti tekućim problemima, gazili su linijom manjeg otpora i u to se uglavnom nisu željeli upuštati. Kao jedna od posljedica ostat će dovijeka neraščišćeni odnosi sa susjednim državama. Druga, najbolnija posljedica jest činjenica da su generacije hrvatske djece odgajane u uvjerenju da je mržnja prema drugim nacionalnostima prirodna stvar. Konačna posljedica, u slučaju najgoreg scenarija, mogao bi biti povratak Tuđmanove i Šuškove politike agresivnog nacionalizma na velika vrata. Tko bi u tom slučaju bio njezin nositelj? Pa, bili bi to političari o kojima danas snatri ekstremna desnica kad kritizira pomirljive izjave generala oslobođenog optužbi za ratni zločin.