Haške presude govore da Markač i Gotovina nisu krivi za ono što im se stavljalo na teret, a počinjeni zločini i cjelovita uloga Hrvatske u ratnim zbivanjima drugi su par cipela. Važno je to napomenuti, s obzirom na to da nakon povratka Gotovine i Markača neprestano slušamo jednu te istu mantru: »Ovom presudom sprana je ljaga s Domovinskog rata«. Niti je to istina, niti život u laži može donijeti dobrog ploda. (Toliko smo valjda na primjeru Jugoslavije naučili.) 

    Ljaga s Domovinskog rata bit će sprana kad Hrvatska procesuira, a njezino društvo iskreno osudi zločine koji su se u Domovinskom ratu dogodili, a koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske. Vojnici bez časti (i civili) koji su palili srpske kuće i ubijali starce i starice zatečene na kućnim pragovima moraju odgovarati. 

    Presuda Gotovini i Markaču to ne mijenja i s tim će se složiti svaki normalan čovjek u ovoj zemlji. Recimo riječ dvije o zločinima, jer o veličanstvu pobjede govori se svakodnevno i tim poslom se evidentno ima tko baviti. Akcija Oluja dogodila se davno, prije više od 17 godina, ali velika većina hrvatskih građana još uvijek se živo sjeća tih dana.   

    Živo se sjećamo slavljeničkih izvještaja hrvatskih medija, veselja na licima vojnika i suza radosnica u očima njihovih najbližih kad bi se vojnici vraćali s fronta. Živo se sjećamo govora Franje Tuđmana u Kninu, predsjednikove pobjedničke euforije i njegove bešćutnosti prema 200 tisuća ljudi izbjeglih pred Hrvatskom vojskom. »Nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize, niti gaće.«, govorio je Tuđman u maniri ostrašćenog nacionalista, što je bez sumnje i bio. Slavljenička euforija koja je tih dana vladala u Hrvatskoj bila je deset puta veća i jača od ove koju smo imali u minulom tjednu. U takvim okolnostima, hrvatski državni vrh nije imao mudrosti i želje učiniti sve da se u pobjedi ostane velik. Kuće izbjeglih Srba gorjele su danima nakon što su vojnici opalili zadnji metak u ratnoj akciji. Nepunih deset dana nakon Oluje ubijani su starci i starice u Gruborima, Varivodama, Gošićima… 

    Zločini koje su počinili hrvatski vojnici i policajci tad, uz rijetke izuzetke, nisu došli na naslovne stranice novina, u udarne minute Dnevnika i vijesti s radijskih postaja. Hrvatska nije bila spremna suočiti se s njima. Bila je to velika greška, o kojoj ćemo misliti kasnije, kad stignu prvi pritisci međunarodne zajednice.   

    Nacionalistički duh društva nije dozvolio zdrav rezon: »Postignuta je ratna pobjeda, koja se ne smije ukaljati besmislenim zločinom nad nemoćnim ljudima.« Državni sustav po mjeri Tuđmanovog svjetonazora propustio je u startu sankcionirati zločine i dopustio spaljivanje srpskih kuća i druge imovine. Taj propust Hrvatskoj je ugrozio budućnost. Oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču greška nije ispravljena. Oslobađajuća presuda ne kaže da zločini u Oluji nisu počinjeni. S tim se, nego kako, slaže i hrvatski politički vrh, s tim će se bez sumnje složiti i oslobođeni generali. Ako je tako, otkud onda u javnom prostoru ta laž, da je suđenjem skinuta ljaga s Domovinskog rata? Otkud s njom pod ruku i tvrdnja da je Hrvatska vodila isključivo obrambeni rat? Kao da se u Bosni devedesetih ništa nije događalo. Kao da nisu ispisane knjige o Tuđmanovoj opsjednutosti Bosnom i Hercegovinom. U Hrvatskoj je ove teme vrlo popularno zaobilaziti. Probitačnije je dipliti domoljubno, govoriti ono što se želi čuti, ali ne ponavljamo li tako svi skupa grešku iz 1995. godine? Laž u koju želimo vjerovati opalit će nas po glavi već iza prvog ugla. Već sutra na suđenju »hercegbosanskoj šestorci«? Kakva bi nakon te presude mogla izgledati uloga Hrvatske u devedesetima? 

    Hrvatska je umorna od laži i napokon iz laži ima priliku izići. Stoga su dobro došle izjave najviših političkih dužnosnika poput ove Ive Josipovića: »Moramo nastaviti pa i ojačati progon svih ratnih zločina, moramo nastaviti s politikom povratka te politikom punog poštivanja prava srpske nacionalne manjine.« Predsjednik države ne kaže to slučajno, suđenja za ratne zločine još će po svemu sudeći biti. Pritisak međunarodne zajednice da se odgovorni kazne nakon oslobađanja Gotovine i Markača bit će vrlo ozbiljan. Bilo bi dobro kad bi hrvatsko društvo samo inzistiralo na kažnjavanju odgovornih, ali takvoj utopiji nema mjesta kraj priča o besprijekorno čistom Domovinskom ratu i klanjanja Pobjedi kao nedodirljivom idolu. Veliki pisac bi nas poučio: »Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda, nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.«