Tekuća špijunsko-policijska afera, pompozno nazvana »hrvatski Watergate«, niti za milimetar neće doprinijeti sređivanju stanja u hrvatskom društvu, ali to nipošto ne znači da je ne treba detaljno pratiti. Iz nje se, naime, puno toga može naučiti. Za početak, recimo nešto o prisluškivanju telefona te izlistima telefonskih razgovora. Mogućnost zlouporabe tu postoji već godinama, na što je redovito upozoravao sudski vještak za telekomunikacije Đuro Lubura. Ne postoji, naime, nikakva neovisna, vanjska kontrola koja bi koliko toliko doprinijela sprječavanju ilegalnog prisluškivanja. Naš list svojevremeno je pisao o istrazi pripremanja atentata autobombom u Rijeci, gdje je jedan od optuženih bio pomoćnik ministra sigurnosti BiH Vjekoslav Vuković. Sudeći prema dokumentaciji iz tog slučaja, hrvatski organi gonjenja tad su napravili ozbiljnu grešku. Riječka je policija, naime, tražila i od nadležnog istražnog suca dobila odobrenje za prisluškivanje telefona bosanskog doministra, a da pritom nije od nadležnih tijela susjedne države dobila odobrenje za ovu operaciju. Organi gonjenja tad su prisluškivali službeni telefon pomoćnika ministra sigurnosti susjedne zemlje, kao i njegov fiksni telefon registriran u Kiseljaku (BiH). Iako je u pitanju bila opravdana sumnja da se radi o ozbiljnom međudržavnom incidentu, ova tema nije izazvala gotovo nikakvu pozornost. Naprosto, niti jedna velika politička stranka tad je nije upotrijebila u političke svrhe. Pouka broj jedan: Prisluškivanje i izlistavanje poziva može s lakoćom biti zloupotrijebljeno protiv bilo kojeg građanina ove ili druge zemlje. Pouka broj dva: Takva zloupotreba nikog neće zanimati ako se netko ne odluči upotrijebiti je u političke svrhe. 

    U političke svrhe, govori nam »Hrwatergate«, bez problema pristaju biti upotrijebljena i dva zagrebačka dnevna lista, čiji izdavači i odgovorni urednici trenutačno nišane jedni druge iz političkih rovova. Treba li napomenuti, Večernji je u rovu koji je kopao HDZ, a Jutarnji – u rovu koji je kopala aktualna vlast. Usput rečeno, Jutarnji list uvijek je uz vlast, želje vlasti već godinama diktiraju njegovu uredničku politiku. 

    Medijski rat koji je afera izazvala osobito je zanimljiv, jer samo u takvim okolnostima na svjetlo dana mogu izići činjenice za javnost zanimljive, ali uslijed prešutnog pakta o nenapadanju dugo i uporno skrivane. Samo izvanrednim okolnostima zahvaljujući javnost je, primjerice, imala priliku saznati da ministar Ranko Ostojić živi u stanu medijskog mogula Ninoslava Pavića. Sigurni smo da Ostojić do Pavićevog stana nije došao preko oglasnika, kao što smo sigurni da informacija da ministar živi u stanu spomenutog izdavača nipošto nije tako bezazlena kakvom je Ostojić i njegovi nadređeni žele prikazati. Ostacima slobodnih medija zahvaljujući, javnosti je poznato da je Pavić do grla u aferi Kamensko, a neke od njegovih tvrtki bile su predmet policijske istrage. Ta istraga dolaskom nove vlasti naglo je zamrla. Imajući u vidu Ostojićevu vezu s Pavićem, i raniju i aktualnu, s punim pravom možemo se zapitati: »Utječe li Pavićeva bliskost s akterima vlasti na policijske istrage?« 

    S druge strane, da se dva medija nisu našla na protivničkim stranama, da je slučaj otvoren u drugačijim okolnostima koje bi diktirale zajednički nastup danas zaraćenih novina, »hrvatski Watergate« bio bi uzet zdravo za gotovo. Ne bi bilo dodatnog propitivanja koje je ukazalo da svoje prste u curenju informacija po svemu sudeći ima i obavještajno podzemlje povezano s najvećom oporbenom strankom. Objavio bi to naš list i nekoliko portala, ali teško da bi uspjeli promijeniti dominantnu percepciju javnosti. Afera bi otišla u potpuno drugom smjeru. Tko to ranije nije shvatio, sad valjda napokon razumije da zaraćeni mediji plešu po političkim notama. 

    U danima koji dolaze, uključujući i današnji, naći će se još takvih primjera. Jutarnji će ih dati o Večernjem, prokazujući njegove ljude iz sjene, a ni Večernji neće ostati dužan. 

    Na koncu, slučaj koji teče vrlo je zanimljiv iz još jednog razloga. Napokon nas je podsjetio da u Hrvatskoj postoji nekakva mafija, organizirani kriminal uvezan s političkim vrhom. O tome već dugo nismo čuli niti riječi, jer organi gonjenja bave se slučajevima korupcije s političkim akterima u glavnim ulogama. Sve ove godine dobro organizirane skupine kriminalaca rade potpuno neometano, prebacujući usput ilegalno zarađeni novac u legalne tokove. O njima se u medijima do sad uglavnom šutjelo. Voljeli bismo vjerovati da će ovaj slučaj pokrenuti borbu protiv organiziranog kriminala s mrtve točke, ali ne vjerujemo. Nadamo se da će policija pokazati da smo bili u krivu.