Od početka iduće godine u Hrvatskoj počinje naplata disanja zraka. Riječ je o potpuno novom zakonu, prema kojemu će osobe koje su do sad zrak disale na crno tu djelatnost moći registrirati i raditi bez straha od državnog inspektorata.  

   Zakonom se ide i na ruku konzumentima zraka, jer otvara se mogućnost da lokalne zajednice sudjeluju u sufinanciranju te djelatnosti kad ona bude zakonski propisana, pojasnili su predstavnici resornog ministarstva na okruglom stolu koji se bavio predmetnom problematikom. 

    Ovakva vijest u skoroj budućnosti ne bi nas niti najmanje iznenadila, jer intencija državne politike jest da Republika Hrvatska iz svakog svog građanina iscijedi koliko god se iscijediti može. Upravo odvratno zvučala je vijest o »razbijenom lancu ilegalnih dadilja«, a u jednakoj mjeri potpisanom autoru odvratna je vijest o Zakonu o dadiljama koji bi trebao stupiti na snagu s početkom iduće godine. 

    Odvratna je, jer vjerujemo da intencija ovog zakona nije dati roditeljima pravo da od lokalnih zajednica u kojima žive traže sufinanciranje čuvanja njihove djece, kako je to na okruglom stolu ustvrdila ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić. Čvrsto vjerujemo da intencija Zakona o dadiljama nije niti osiguranje boljih uvjeta koje bi, kao pruže registrirane dadilje. Intencija je na temelju primitka od tisuću, dvije kuna za uslugu čuvanja djece skinuti nezaposlene sa Zavoda za zapošljavanje, intencija je natjerati umirovljenice koje za sitniš čuvaju djecu po Delnicama i drugim mjestima da zamrznu mirovinu, intencija su bolje statistike kojima će na koncu svog mandata mahati vladajuća garnitura, uvjeravajući nas da danas živimo bolje nego što smo jučer živjeli. Intencija je takozvano suzbijanje sive ekonomije, nećeš ti ekonomije, zabraniti nekom da čuva nečije dijete za naknadu od tisuću kuna. Gadio se nama ovaj zakon ili ne gadio, politika će naći dovoljno uvjerljivo objašnjenje zašto je on bio nužnost. Bolji uvjeti, pospremanje kuće i slične otrcane fraze nikad se neće izlizati.    

    Cijeđenje ne staje na dadiljama, nego ide dalje, gazi i šumom i drumom. Evo jednog primjera iz šume. Građani Republike Hrvatske upozoreni su da se ne šale s kućnim budžetom kad krenu u šetnju kroz državnu šumu. Šetati se, naime, još uvijek može besplatno – ne zna se do kada – ali ako prilikom šetnje naiđete na vrganj ili lisičarku ubrati ih ne smijete ako nemate dnevnu, tjednu ili mjesečnu dozvolu. Dakako, dozvola će vas koštati 25, 125 ili 250 kuna. Propisuje to Zakon o šumama, točnije njegove »Osnove gospodarenja« koje govore o sporednim šumskim plodovima. 

    Ukratko, bolje je da gljive u šumi propadnu, nego da ih ubere netko iz koga država nije ništa iscijedila. Ako iz vas nisu ništa iscijedili, a vi ipak u šumi uberete gljivu, zadovoljstvo nadmudrivanja s državom moglo bi vas stajati od tisuću do sedam tisuća kuna. 

    Ni spomenuti zakon ni zabrana branja gljiva bez dozvole ne bi bili nikakav problem da čovjek zna da će od onoga što se iz njega iscijedi vidjeti nekakvu širu društvenu korist. Školovanje je sve skuplje i sve lošije, zdravstvene usluge su sve skuplje i sve lošije, autoceste plaćamo masno, energiju – također masno, a bit će i skuplja…    

    Što se sigurnosti tiče, policija funkcionira solidno – imaju nove pendreke i još novije ograde za sprječavanje masovnog iskazivanja nezadovoljstva. Ukratko, državi dajemo sve više novca, samo što otimati nisu počeli, a životni standard je sve lošiji, usluge koje je država dužna dati sve su skromnije. 

    U isto vrijeme, o borbi protiv siromaštva se u Hrvatskoj gotovo uopće ne govori, a u toj kategoriji sve je veći broj građana. Kako stvari teku, država, odnosno lokalne zajednice mogle bi možda razmisliti o naplati kopanja i prebiranja po kontejnerima. Tu se da fino iscijediti. U isto vrijeme svjedoci smo da državna poduzeća i institucije nabavljaju ili pokušavaju nabaviti nove automobile po 300 i 400 tisuća kuna. Od tog luksuza tu i tamo odustanu pod pritiskom medija. Svjedoci smo, također, da političkoj eliti ne fali niti ptičjeg mlijeka. Kako se to uvali u taj krug odabranih tako ga namah obasja sunce blagostanja. I kako onda čovjek da ne bude zgađen Zakonom o dadiljama, dozvolama za branje gljiva i sličnim stvarima? Kako da se čovjek ne zapita kakvim to putem gazimo i kako da ne očekuje da će uskoro i skupljanje kišnice biti ilegalno, kao u nekima od Sjedinjenih Američkih Država. To li je slobodno tržište, vrli novi svijet i budućnost koja nas očekuje u sjedinjenim europskim državama?