Na klupi za svjedoke jedne od dvorana Županijskog suda u Zagrebu nekoliko utjecajnih novinarki, odnosno televizijskih urednica ostavilo je ostatke svog kredibiliteta da ga više nikad ne povrate. Sva je sreća pa im – kao niti urednicima, urednicama, novinarima i novinarkama većine hrvatskih medija – taj kredibilitet uglavnom ne treba, jer javnost će i s njim i bez njega progutati sve što joj se sugerira putem malih ekrana i zloćudnih dnevnih tiskovina zaduženih za manipuliranje javnošću. 

   Za ovu priču valja nam najprije reći nešto o suđenju Siniši Svilanu, bivšem programskom direktoru Nove TV, koji je optužen da je od vlasnika producentske kuće »Core media« Vladimira Šelebaja Selliera primao mito u zamjenu za emitiranje emisija na najgledanijoj komercijalnoj televiziji. Taj Šelebaj bio je muž Dijane Šelebaj Čuljak, a iskaz jednog od svjedoka dao je povoda opravdanoj sumnji da su Hloverka Novak Srzić i Dijana Šelebaj Čuljak – u to vrijeme obje zaposlenice HRT-a – preko Core medije radile za konkurentsku Novu TV.

Sutkinja je svjedoka pitala: »Je li normalno da osoba koja radi u drugoj televizijskoj kući djeluje kao tim s vlasnikom producentske kuće?« Svjedok joj je na to odgovorio: »U Hrvatskoj je svašta normalno.« 

   Emisije »Core medije« koje su prikazivane na Novoj TV radili su pak novinari i novinarke iste te televizije, koji su plaću od Šelebaja dobivali na ruke, na crno. Ukratko – varali su državu. Među njima je bila i dnevna urednica Nove TV Ivana Ivančić, koja je pred sudom potvrdila da je plaću dobivala u kuverti te istaknula da je za taj posao primala simboličnu naknadu od – osam tisuća kuna. 

   O Hloverki Novak Srzić pak mediji ovih dana s nasladom izvještavaju da je postala »obična novinarka« u emisiji Pola ure kulture. Ni nju na poslu nitko ništa ne pita, iako su na HRT-u i za puno manje stvari znale frcati suspenzije i opomene pred otkaz. U Hloverkinom slučaju nije potrebna nikakva opomena, suspenzija, istraga ili što već, jer ona je, eto, postala »obična novinarka«. Dođe mu to kao nekakva kazna – biti običan novinar, jer »obični novinari« ne primaju simbolične naknade od osam i više tisuća kuna i nemaju tajne ortačke ugovore s vlasnicima producentskih kuća. Na zao glas obični novinari došli su upravo zbog ovih neobičnih, čija imena se povlače po sudovima, redovito u korupcijskim predmetima. 

   Za ovaj tekst važan nam je još jedan »neobičan novinar«, koji se odaziva na ime Davor Butković. Zaposlen je u izdavačkoj kući EPH, a taj se u posljednje vrijeme istaknuo neplaćanjem poreza. Državi je dužan 1.4 milijuna kuna. Da je Butković neobičan novinar kazuje činjenica da je uspio skupiti takav dug. Jednom običnom novinaru, s kojim smo svojevremeno dijelili redakciju, država je blokirala račun zbog par desetaka tisuća kuna pa se naplaćao kamata kao da se zadužio kod lihvara. U svojoj običnosti, naš kolega nije odlučivao o tako velikim stvarima kao što je uređivačka politička jedne izdavačke kuće te nije bilo razloga da ga država ne opelješi kao šibicar naivnu mušteriju željnu brze zarade. 

Opet se vraćamo na pitanje kredibiliteta. Novinari i novinarke, urednici i urednici, izdavači i izdavačice zabavljeni zakulisnim igrama, ucijenjeni poreznim dugom, odnosno privilegirani u Poreznoj upravi ne mogu objektivno izvještavati javnost. O teškim i bolnim temama društva pišu i govore obični novinari, koji redovito rade u medijima koje visoki dužnosnici valjda smatraju neozbiljnim.

U »ozbiljnim medijima« za njih nema mjesta, jer tamo naprosto ne mogu reći ono što se mora reći, ne mogu napisati ono što se mora napisati. Zahvaljujući spregama i zakulisnim igrama, u kojima prednjače »neobični novinari i urednici« zaposleni u »ozbiljnim medijima«, hrvatska javnost sustavno je dezinformirana, zbog čega redovito donosi pogrešne odluke i prosudbe. Godine dezinformiranja učinile su da su konzumenti medijskih sadržaja počeli instiktivno osjećati prevaru, zbog čega je novinarska profesija postala jedna od najozloglašenijih u društvu.