U posljednje dane vladavine HDZ-a – eh, da su bogdom posljednji – ljudi iz Kukuriku koalicije obilazili su uzduž i poprijeko Hrvatsku, obećavajući da će građane, kad oni jednom dođu na vlast, napokon uvjeriti da vlast može biti moralna. Proeuropski kakvi jesu, obećavali su nove, europske standarde u politici, takve koji neće ostavljati mjesta sumnjama u zakulisne i nepoštene igre vladajućih. Dva mjeseca trebalo im je da sami sebe demantiraju, barem po pitanju »europskih standarda«. 

    Prije dva dana Vlada Zorana Milanovića donijela je odluku o uvjetima koje moraju ispunjavati kandidati za imenovanje u nadzorne i upravne odbore poduzeća u državnom vlasništvu. Riječ je o svojevrsnom nastavku priče s pokušajem HNS-a da u Nadzorni odbor JANAF-a imenuje Srećka Ferenčaka, čovjeka koji je nepravomoćno osuđen zbog nezakonitog pribavljanja imovinske koristi. Iza ove formulacije – nezakonito pribavljanje imovinske koristi – krije se vrlo ružna afera, u kojoj su sudjelovali Srećko Ferenčak i Petar Turković. Preko Nanbudo instituta od Grada Zagreba po vrlo povoljnoj cijeni dobili su zemljište u svrhu gradnje Centra za dnevnu skrb invalida, da bi ga nekoliko godina kasnije prodali Ivici Todoriću koji je na tom mjestu izgradio Konzum. Novac su podijelili pošteno, pola – pola, po 4,6 milijuna kuna svakom.   

    Elem, ogorčena reakcija javnosti spriječila je imenovanje Ferenčaka u Nadzorni odbor, ali odluka kojom se nepravomoćno osuđenima zabranjuje sudjelovanje u nadzoru javnih poduzeća ipak nije pretočena u standard. Na sjednici Vlade, na opće zaprepaštenje, odlučeno je drugačije: ljudi s nepravomoćnom presudom ipak će moći biti imenovani u nadzorne i upravne odbore. Da slučaj bude žalosniji, nakon sjednice Vlade premijer Zoran Milanović pokazao je da mu usvojena materija nije baš najjasnija ili je, pak, glumio da mu je stvar nejasna. Kad su mu novinari ukazali na činjenicu da će nepravomoćno osuđeni moći obnašati važne dužnosti, Milanović je uzvratio: »To je tako?!« Da, to je tako, odgovorili su novinari. Ali neće, nastavio je premijer, siguran sam da neće biti u nadzornim odborima. »Ako je tako, ako ste vi u pravu, onda je to moglo biti drugačije.« Milanović kao da je mislima već bio na Opernbalu u Beču, a ne na sjednici Vlade, što je prilično uznemirujuće. Usput ćemo spomenuti još da prva dva mjeseca njegove vladavine neodoljivo podsjećaju na razdoblje u kojem je vladao Ivo Sanader. Taj je izbjegavao javnosti donositi loše vijesti, ali zato su njegovi ministri naprosto ludovali. Tako se događa i danas: Zoran Milanović umiruje, a Slavko Linić i Radimir Čačić luduju. Kad se Milanoviću učini da luduju previše, onda se javi s umirujućim tonovima. Navlas isto je vladao i Sanader. Ostavimo, međutim, procjenu Milanovićevog rada po strani, jer dva mjeseca ipak je premalo da bi stekli cjelovitu sliku o njemu kao premijeru. Vratimo se na standarde.   

    Istina je da se nepravomoćno osuđeni ljudi ne mogu smatrati krivima dok im presuda ne bude potvrđena. Međutim, pozicije na tako odgovornim mjestima kao što su nadzorni odbori javnih poduzeća morale bi biti rezervirane samo za ljude s besprijekorno čistim biografijama. Nadzornici moraju biti čisti kao suza. Na njihovoj karijeri ne smije biti niti tračak sumnje u njihovo poštenje. Kukuriku koaliciju građani nisu izabrali jer Čačića, Milanovića i prijatelje smatraju posebno sposobnima, nego zato što im je bila puna kapa bandita iz redova HDZ-a, koji su neumorno pljačkali Hrvatsku. Od Kukuriku koalicije očekivalo se da postavi standarde kakvi dosad nisu postavljeni. To bi bio onaj korak naprijed koji smo očekivali. Odlukom da nepravomoćno osuđeni ravnopravno sudjeluju u utrci za odgovorne dužnosti nada u više standarde i moralniju politiku bačena je u blato. Situacija je sad ovakva: prosječnom građaninu koji ne živi od politike za zaposlenje na odgovornim dužnostima traži se potvrda o nekažnjavanju, a nije rijetkost da se od kandidata za koješta traži i potvrda da se protiv njih ne vodi nikakva istraga. S druge strane, Vlada dopušta situaciju u kojoj najodgovornije dužnosti u javnim poduzećima mogu biti popunjene nepravomoćno osuđenim kadrovima.

Da stvar radikaliziramo do kraja, ljudima koji su takvu odluku donijeli za kraj ćemo postaviti jedno pitanje: biste li svoju djecu upisali u vrtić koji upravo zapošljava nepravomoćno osuđenog pedofila? Sigurni smo da znamo odgovor. Ta tko bi bio toliko lud toliko riskirati? A javna poduzeća, mogu li ih nadzirati nepravomoćno osuđeni za lopovluk? Može, zašto ne bi moglo.

“U tiskanom izdanju Novog lista na jednom mjestu u tekstu umjesto – “nepravomoćnom”, pisalo je – “pravomoćnom presudom”. Autor se ispričava čitateljima zbog nenamjerne pogreške.”