Utorak 10. prosinca, mjesto radnje – uži centar Zagreba. Gore pred Saborom i Vladom za sat vremena održat će se prosvjed branitelja. Potpisani autor ide na novinarski zadatak, goreći od želje da posluša govor predsjednika HVIDR-e Josipa Đakića, koji u slobodno vrijeme obnaša i dužnost saborskog zastupnika HDZ-a. U pitanju je neobično inteligentan i pristojan čovjek te vjerujemo da će lijepo i poučno govoriti. Gazimo preko Trga bana Jelačića prema Radićevoj, kad tamo, gdje Radićeva počinje – prosvjed. Crni transparenti, na jednom od njih iskežena jugokomunistička neman koja prijeti nevinom hrvatskom narodu.

Opa, ovo mora da se branitelji zagrijavaju, pomišljamo u sebi. Zaustavimo se da poslušamo. Jedna histerična mlada dama drži mikrofon u ruci, a oko nje par alkoholiziranih mladića. Okolo narod. Tridesetak komada primjeraka. Žena govori nepovezano, sve što joj padne na pamet. Neko od prisutnih objašnjava nam da je to prosvjed građanske inicijative, koji će trajati punih pet dana, sve »dok nesposobni lopovi ne odu s vlasti«. Žena urla u megafon, a okupljeni klimaju glavom. Slažu se. Svašta je udrobljeno u taj govor. Siromaštvo, pljačka, nesposobnost vlasti, Hrvatska koja pati, Hrvatska koja se ne da, Hrvatska koja će – samo što nije – biti bolja. U jednom trenutku u nekoliko metara praznog prostora što govornicu dijeli od naroda upada postariji čovjek bijele brade. Predstavlja se kao jednooki Džek. Uzima mikrofon pa stane pričati nešto što nitko ne razumije, a onda viče: Za dom spremni. Viče tako četiri, pet puta, ali svima je jasno da nije baš najbolji u glavi.

Idemo dalje, gore na Trg svetog Marka. Gore se polako okupljaju branitelji. Prosvjeduju jer je Vlada odlučila smanjiti povlaštene mirovine, veće od pet tisuća kuna, za deset posto. Svima pa i njima, najzaslužnijima što smo živi i što dišemo čisti hrvatski zrak. Susrećemo Mirka Ljubičića Švepsa, starog obavještajca koji danas ima ulogu predsjednika zagrebačke HVIDR-e. Znamo se već godinama. A što misliš, pita Šveps, hoće li Karamarko uspjet doć na vlast? Dok razgovaramo prilazi mu jedan od okupljenih – Šveps ga titulira sa »pukovniče« – i daje mu nož. Za gulit krumpir, kaže pukovnik i smješka se. Švepsu je neugodno.

Malo se pukovnik šali, pojašnjava nam. Stiže i Josip Đakić, s megafonom u ruci. Kakav krasan primjerak hrvatskog političara! Za ovu priliku je predsjednik HVIDR-e i nema ništa s politikom. Branitelja je sve više i više. Gledajući ih pada nam na pamet da je u pitanju prosječno imućna čeljad, među kojima je veliki broj onih što, ako ne računaš redovite posjete kladionicama, nisu uspjeli naći svrhu u mirnodopskom životu. Brzo mičemo od glave ovu bogohulnu misao i zamjenjujemo je mišlju: svi branitelji su bogovi na zemlji, oni su zaslužni što si živ i dišeš čisti hrvatski zrak.

Počinje prosvjed. Govori Đakić. Nacionalizam se razlijeva po trgu kao opasni otpad iz bačve. Mi smo protiv ćirilice, grmi Đakić, iako su diplomati koliko jučer uvjerili predsjednika njegove stranke Tomislava Karamarka da više nije protiv ćirilice. Što god vispreni i nadasve pametni Đakić kaže – okupljeni branitelji potvrđuju. Žalimo ih. Uz sva nastojanja, nikako da nam od strahopoštovanja pred njima stanu klecati koljena. Nikako da u mozak uzmemo da o braniteljima moramo misliti onako kako su naši roditelji, djedovi i babe morali misliti o svojim braniteljima, onima iz SUBNOR-a. Nikad od nas poštenih domoljuba, mislimo za sebe, a za to vrijeme na pozornicu dolazi još jedan branitelj Josip Klemm.

U pitanju je nekadašnji specijalac te postratni profiter iz sektora zaštitarstva. Padaju nam na pamet sve one priče o specijalcima koji su u fušu radili kao zaštitari, pri čemu su, šuškalo se, vlasnici ugostiteljskih objekata bili prisiljeni upravo njih uzimati kao zaštitu. Dok razmišljamo o tome kako na govornici prisutni Klemm ima više novca nego svi ovi prosvjednici skupa, on odlučuje održati nam bukvicu. Grmi Klemm na novinare, a branitelji iza leđa dobacuju: nisu to hrvatski, to su srpski mediji. Opet žalimo braniteljsku populaciju, koja dobacivanjem pokazuje da joj u neka sretnija vremena ne bi bio stran niti linč »srpskih novinara u hrvatskom ruhu«. Na koncu prosvjeda ide pozdrav: Za dom spremni. Spuštamo se niz Radićevu i pomišljamo da branitelji koji tako pozdravljaju zaslužili Klemma i Đakića za vođe.

Dole na Trgu prosvjed još traje. Policija je uhitila petoricu alkoholiziranih mladića jer su vikali Za dom spremni pa je nastalo komešanje. Tradicionalno hrvatsko komešanje.