Kad u Google tražilicu ukucate »Croatia + pro-Nazi« pa stisnete enter – dobit ćete oko 245 tisuća izlista na engleskom jeziku. Kad ukucate ime »domoljubnog« stopera Josipa Šimunića, stavite uz njega termin »pro-Nazi« pa opet šibnete enter – dobit ćete 61.200 izlista na engleskom.

Kod kuće stvari stoje ovako: u grupu potpore Josipu Šimuniću na Facebooku učlanilo se 137.489 ljudi. U grupu »Izbacite Josipa Šimunića iz reprezentacije« učlanilo se nešto više od tisuću ljudi. Može li se što iz ovih podataka zaključiti? Sigurno je da inozemni mediji, odavde do Australije, Hrvatsku (opet) stavljaju u kontekst nacizma. Tome je domoljubno doprinio stoper Šimunić. Kod kuće je, pak, sudeći prema najpopularnijoj društvenoj mreži, reprezentativni branič jedan od najvećih junaka što ga današnja Hrvatska ima. Njegovim fanovima, a ima ih nemali broj, ne smeta što će u svakom kutku svijeta Hrvatska (opet) biti povezivana s nacizmom, jednim od najvećih zala koje je zadesilo čovječanstvo. Ne smeta im što će brojni ljudi Hrvate još jednom doživjeti kao Hitlerove sljedbenike.

  Ne, Šimunovićevi obožavatelji znaju bolje. Oni znaju da je »Za dom spremni« povijesni pozdrav hrvatskog naroda. Tako su se, kažu, pozdravljali hrvatski bojovnici od pamtivijeka. Kad zastupaju ovu tezu, redovito spominju operu Nikola Šubić Zrinski, koja u jednom stihu govori: »Za dom, za dom, sad u boj…«. U toj operi, inače, pozdrav »Za dom spremni« se ne spominje. Spomenut će i bana Jelačića i koga god treba, samo da bi se opravdalo nešto što se pravdati ne može.

  Nismo sigurni da se pozdrav »Za dom spremni« u ovom obliku upotrebljavao u bilo kojem povijesnom razdoblju, ali smo sigurni da je to bio službeni pozdrav Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Sigurni smo da su se ovim pozdravom služili čuvari u koncentracijskom logoru Jasenovac, gdje su ubijeni deseci tisuća nevinih ljudi, uglavnom srpskih civila. Taj pozdrav nema ništa s domoljubljem, barem ne domoljubljem kako ga razumije potpisnik ovih redova. Pozdrav »Za dom spremni« vezan je za zlo i zlom je obilježen do te mjere da ga niti jedan hrvatski građanin nikad više bez gađenja ne bi smio izgovoriti.

Jasno je tko se ne želi okrenuti budućnosti i shvatiti svoju prošlost, naročito njezinu najmračniju stranu. Ne žele to štovatelji ustaša i ustaškog pozdrava. Kad pogledate lica tih ljudi koji reprezantativnom stoperu na ustaško urlanje odgovaraju urlanjem, jasno vam je i da među njima ima vrlo malo onih koji bi mogli zaklati čovjeka. Ipak, svojim urlanjem oni slave koljače. Zašto je to tako? Zato što ih je država tako naučila.

Tako ih je učila politika Franje Tuđmana i Gojka Šuška, koja je tolerirala i čak potencirala ustaštvo kao pozitivnu vrijednost. Vjerovalo se da to može doprinijeti raspirivanju mržnje navodno potrebne za obračun sa srpskim agresorom. Franjo Tuđman, odnosno država Hrvatska pustila je duha iz boce i sad ga u bocu pokušava vratiti. To, međutim, neće ići lako. Rasprava oko naravi pozdrava »Za dom spremni« koja se danas vodi bespredmetna je. Nije ovdje u pitanju nesporazum. U pitanju je činjenica da je dio Hrvatske otrovan ustaštvom, ideologijom klanja i bezumlja. Velikom broju hrvatskih građana trebalo bi tek objasniti što to za Hrvatsku znači, ali nitko se to ne trudi učiniti. Zato se iznova i iznova susrećemo s problemom, koji nas svijetu predstavlja kao ljubitelje Adolfa Hitlera.