Radnici bjelovarske Česme naprosto se nisu sjetili da vlast i oporba u ovoj zemlji prosvjede respektiraju i o prosvjedima govore samo kad se u prvi plan ističu domovinska svetost i slavni rat, kad se izmišljaju unutarnji neprijatelji u vidu građana druge nacionalnosti, kad se pravednički mrzi, prijeti i proklinje.
Oni ne lupaju čekićima ploče s natpisom Republika Hrvatska na institucijama, a možda bi trebali. Možda bi ih u tom slučaju netko napokon shvatio ozbiljno. Možda bi trebali organizirati prosvjed protiv ćirilice pa usput spomenuti da nisu dobili tri plaće, da su prevareni i da im obitelji nemaju od čega živjeti. Možda bi trebali organizirati stožer koji bi u svom nazivu imao termin »domovinski rat«, obući crne majice, arlaukati »Za dom spremni«, a onda na pregovorima iznenaditi zahtjevom da im se omogući pravo na rad i dostojanstven život.
Radnici bjelovarske Česme naprosto se nisu sjetili da vlast i oporba u ovoj zemlji prosvjede respektiraju i o prosvjedima govore samo kad se u prvi plan ističu domovinska svetost i slavni rat, kad se izmišljaju unutarnji neprijatelji u vidu građana druge nacionalnosti, kad se pravednički mrzi, prijeti i proklinje.
Tek u slučajevima takvih prosvjeda javljaju se »uvaženi« i »cijenjeni« s najodgovornijih adresa, pozivaju na kompromis i konsenzus, zalažu se za što brže i efikasnije rješenje spornih pitanja. Kad preko stotinu radnika ne dobije tri plaće, kad ih se na najgrublji način prevari, pokrade i gurne na rub egzistencije – ne javlja se nitko.
– Ovo otvoreno pismo poziv je svekolikoj hrvatskoj javnosti, posebice pisanim i elektronskim medijima da građankama i građanima Republike Hrvatske prenesu jedan poziv – vapaj kako bi nam se pomoglo u ostvarenju temeljnog ljudskog i ustavnog prava, prava na rad i prava na plaću za obavljeni rad, napisali su prije nekoliko dana radnici Česme. Jeste li negdje vidjeli ovo pismo? Na Dnevniku? Jeste li za ovo pismo čuli na radiju? Niste. Radnicima bjelovarske Česme na vapaj se nitko nije odazvao.
Podsjetimo još jednom – po četvrti put u ovom listu – što se radnicima bjelovarske Česme dogodilo. Radili su u ozbiljnom poduzeću koje je zapošljavalo 1.700 ljudi, a onda je netko upalio svjetlo i izvukao nas iz socijalističkog mraka. Pri dobrom osvjetljenju masovno su pokradene i uništene gotovo sve tvornice. Tako je i Česma malo po malo spala na stotinjak zaposlenih. U zadnjoj fazi vlasnik joj je bila vinkovačka Spačva.
Direktor te Spačve dosjetio se da radnike Česme prebaci u poduzeće Česma SP, a svu imovinu ostavio je u poduzeću Česma. Potom je sam sa sobom potpisao ugovor prema kojem mu Česma SP ima svakog mjeseca davati novac za najam Česmine tvornice. Sjajno rješenje za izvlačenje novca iz tvrtke, zar ne? Ljudi bi se toga teško dosjetili, ali neljudima ovakva rabota ide od ruke s lakoćom.
Na koncu je gotovo »riknula« i Spačva pa se ušlo u predstečajnu nagodbu. Imovina Česme nagodbom je, na temelju nekakvog duga, pripala Hrvatskim šumama, a radnici i njihova novoosnovana tvrtka Česma SP nisu bili predmet razgovora. O ljudima se, dakle, nije razgovaralo. Bitna je bila samo imovina. I tako je preko stotinu Bjelovaraca ostalo bez posla i bez tri zarađene plaće.
– Poštovane građanke i građani Republike Hrvatske, kako kaže Stéphane Hessel: »POBUNITE SE!«. Ljudi smo, svi smo jednaki, moramo znati što nam po tome pravu pripada i, ništa manje važno, za to se aktivnom participacijom treba izboriti, stoji u posljednjem otvorenom pismu koje su uputili Bjelovarci. Potpisao ga je sindikalni povjerenik Franjo Šinko. Nitko mu na pismo nije odgovorio. Radnici Česme, koji su pokradeni naočigled svekolike hrvatske javnosti, nisu obukli crne majice s natpisom »Za dom spremni«, nisu »domoljubno« arlaukali i čekićima razbijali ploče s natpisima na državnim institucijama. Nitko za njih nije čuo i nikog nije briga što su pokradeni. Pokradeni su sukladno zakonu.
