Seljaci su bezobrazna bića koja blokiraju prometnice iz čistog pasjaluka. Oni žive s naše grbače, kupuju traktore što nalikuju svemirskim brodovima, žive kao bubrezi u loju, a kad nešto u Hrvatskoj ne ide kako su seljaci zamislili – bezobrazna bića sa sela izlaze na prosvjede. Da seljaci rade kao što prosvjeduju, gdje bi ovoj državi bio kraj! Eto takvi zaključci doneseni su u novinama, gdje pišu sve sami poljoprivredni stručnjaci. Oni o selu znaju sve, baš sve. Više puta viđali su selo s autoceste i stekli dragocjen uvid u svakodnevicu bezobraznih bića sa sela. Oni se razumiju u otkupne cijene pšenice, znaju koje kulture bi seljaci morali saditi, upućeni su u cijene traktora i traktorskih priključaka, upoznati su u detalje s muljažama sela na račun poreznih obveznika. Onu znaju sve i imaju puno pravo bacati na seljake drvlje i kamenje kad god im se prohtije. Doduše, neke važne stvari koje se tiču poljoprivrede su im promaknule, ali analitičari su pošteni pa ne pišu o onom što ne znaju. Ne pišu o ulozi politike u propasti hrvatske poljoprivrede. Ne čini im se dovoljno sexy mrčiti papir o ulozi Ivice Todorića i njegovim rokovima plaćanja u životu hrvatskih seljaka. Nisu raspoloženi za otvaranje tema o favoriziranju uvoza hrane nauštrb domaćih proizvođača. Ne pada im na pamet uputiti se u seoske prilike, jer oni imaju važnijeg posla. Za seljaka je kod njih rezervirana isključivo batina. 

 A kako zapravo stoje stvari u medijskim kućama koje ovih dana ne propuštaju priliku pljunuti na seljake u prosvjedu? Stoje tako da većina hrvatskih redakcija odavno nema novinare koji prate poljoprivredu. Istina je da ovi specijalci koji su se ostrvili na seljake o poljoprivredi nemaju pojma. Istina je da ćete u malo kojoj hrvatskoj redakciji naći čovjeka koji ima elementarnog znanja o poljoprivredi, selu, seljacima i seoskom životu, seoskim domaćinstvima i gospodarstvima. Jedva znamo što nam se događa pod redakcijskim prozorom, jer su hrvatske redakcije u minulih nekoliko godina uglavnom prepolovljene pa izlazak na teren, među ljude, postaje luksuz bez presedana. Među ljude se ide samo kad je stvar urgentna, kad su seljaci na ulicama, kad poplave nose sve pred sobom i slično. Sve ostalo radi se iz redakcijskih soba, telefonom i internetom. Od ljudi viđamo samo političare, u kojima ljude jedva prepoznajemo, ali pravimo se da je to normalno. A selo, selo je za nas nepoznata zemlja. 

 Otkud nam onda pravo da bez osnovnog znanja o problematici koja je seljake izvukla na ulice pljujemo po njihovim prosvjedima? Otkud nam pravo da prezentiramo javnosti najnegativnije jedinke među seljacima, sugerirajući da su svi seljaci takvi? Daje li nam novinarsko zvanje pravo da tako postupamo? Mnogi u medijskim kućama vjeruju da to pravo imamo pa nam se novine zato i prodaju u mizernim tiražama. Pisanje o seljacima kao parazitima tek je još jedan od pouzdanih pokazatelja da su se novinari od svakodnevice poprilično otuđili pa sad bauljaju od teme do teme, udarajući loptu na prvu, kako nam sjedne na nogu. U slučaju seljačkih prosvjeda lopta nam na nogu sjeda tako da svaki put odleti seljacima ravno u glavu. To je najbezbolnije. Za razliku od, primjerice, Ivice Todorića i drugih hrvatskih tajkuna, seljaci nemaju nikakvu moć pa ih može pljunuti tko stigne. Od njih ne prijeti nikakva opasnost. Oni neće nazvati glavnog urednika i vlasnike medija da se potuže na novinarsku neprofesionalnost, tendencioznost, malicioznost…, a ako i nazovu – uzalud će trošiti impulse. Zato se o seljacima piše, a Todoriću uglavnom šuti. Zato seljaka možemo gaziti, a o poljoprivrednoj politici koja ga je bacila na koljena nećemo prozboriti niti riječi. Iskoristite google tražilicu na internetu pa pogledajte koliko prostora u medijima je dobila prošlogodišnja vijest da su u lipnju i srpnju otkupljene najmanje količine mlijeka u posljednjih osam godina, a zatim pogledajte koliko se medijske pljuvačke cijedilo oko prosvjeda mljekara. Kad ste zadnji put pročitali članak ili pogledali na televiziji prilog o selu kao socijalnoj bombi? Jesu li vas mediji informirali o ukidanju autobusnih linija za hrvatska sela? Ne, o tome nećete čitati, ali na dvije stranice ćete dobiti ministra poljoprivrede, čovjeka koji nije znao voditi vlastitu firmu, i njegove verbalne eskapade kojima se seoske prosvjednike želi prikazati kao nezahvalne barabe. O selu ćete u medijima čitati uglavnom huškačke tekstove o poljoprivrednicima u prosvjedu, jer novinari, čast iznimkama koje treba tražiti svijećom, o selu i poljoprivredi ne znaju ništa. O politici koja za račun tajkuna i uvoznog lobija uništava poljoprivredu ponešto bi i mogli doznati i napisati, ali to zna biti neugodno i štetno. Seljake je kudikamo lakše pljunuti, oni su idealna meta.