U Splitu se danas održava Povorka ponosa. Za sedam dana ista povorka dogodit će se u Zagrebu. Hrvatski gejevi i lezbijke marširaju za svoje pravo da budu ono što jesu. Većina ljudi u Hrvatskoj ne odobrava ove povorke. U toj većini veliki je broj onih koji se smatraju tolerantnima prema drugima i drugačijima. To su ljudi koji će vam na temu povorki ponosa reći: »Neka budu ono što jesu, ali u svoja četiri zida, jer ni mi ne stavljamo drugima na nos svoju (hetero)seksualnost.« Pritom zaboravljaju da gejevima i lezbijkama društvo u kojem živimo u ostala 364 dana ne dopušta da budu ono što jesu, iako svojom seksualnošću ne ugrožavaju ama baš nikog.

Ljudi zaboravljaju da osobe sklone istospolnoj ljubavi na ulicama naših gradova ne smiju prošetati držeći za ruku svog partnera ili partnericu. U slučaju da se na takvo što odvaže, mogu biti sigurni da će biti praćeni pogrdama, psovkama ili u najboljem slučaju prijekornim pogledima svojih sugrađana. Nerijetko će dobiti i batine, e kako bi zapamtili da je njihova ljubav dopuštena isključivo između četiri zida. To je razlog zbog kojeg gejevi i lezbijke u Hrvatskoj, ali i drugdje u svijetu, jednom godišnje izlaze organizirano na ulice. Svojim povorkama oni poručuju: Tu smo, postojimo. Cilj njihovih šetnji po ulicama gradova nije izazivanje zlovolje većine, nego želja da budu prihvaćeni onakvi kakvi jesu. Pridružiti se njihovoj povorci znači iskazati poštovanje čovjeku. 

Minulih godina hrvatsko društvo postiglo je puno po ovom pitanju. Već činjenica da je povorke ponosa danas moguće održati daje razloga za optimizam. Prije samo petnaest, dvadeset godina hrvatski gejevi i lezbijke bili su osuđeni na skrivanje, bez prava da jedan, jedini dan iziđu na ulicu i kažu: Tu smo, postojimo. O tome kako  su se naše društvo i njegove institucije u to vrijeme odnosili prema gejevima i lezbijkama najbolje govori slučaj Amira Hanušića, jednog od osnivača LIGMA-e, prvog LGBT udruženja osnovanog u samostalnoj Hrvatskoj. Prije samo petnaest godina Hanušić je dobio politički azil u Kanadi, jer ga institucije pravne države nisu željele zaštiti od fizičkih napada i prijetnji smrću. Njegov slučaj detaljno je opisan u knjizi »Forging Radical Alliances Across Difference: Coalition Politics for the New Millennium«, koju su uredili Jill M. Bystydzienski i Stephen P. Schacht. – Policija je nekoliko puta privodila i tukla suosnivača LIGMA-e Amira Hanušića i ignorirala napade nepoznatih ljudi na njega i njegov dom. Takva policijska praksa slala je jasan signal da nije sigurno organizirati okupljanja LGBT osoba, stoji u knjizi američkog izdavača Rowman & Littlefield.  

Na sreću, u Hrvatskoj je danas opisana policijska praksa stvar prošlosti. Državne institucije civiliziranije su nego ranije, ali na društvu treba još puno raditi. Vjerujemo, naime, da je većina koja se smatra tolerantnom, ali povorke ponosa smatra nepotrebnom provokacijom, sposobna za još jedan, presudan korak prema razumijevanju pozicije u kojoj se nalaze LGBT osobe. Među takvima se u pravilu ne nalaze osobe koje su spremne baciti kamen u nečiju glavu. Od njih se ne traži niti će se ikad tražiti da se okrenu istospolnoj ljubavi. Od njih se ne traži niti da aktivistički podržavaju takvu ljubav. Od njih se traži samo razumijevanje prema ljudima koji trpe poniženja i batine zbog toga što svog partnera ili partnericu drže za ruku u javnosti. Od njih se traži tek toliko da shvate da povorka ponosa nije ničim izazvana provokacija, nego jedan od vidova borbe koji prakticira ugrožena manjina. 

Prije par godina, nakon prve splitske povorke ponosa, u Zagrebu smo svjedočili da su ljudi u centru grada povorku ponosa pozdravljali pljeskom. Sedam dana ranije Zagrepčani su na televiziji vidjeli splitske scene nasilja pa odlučili da ne žele biti dio rulje spremne na linč. U svijet smo te godine poslali dvije slike Hrvatske.  Iz Splita smo poslali sliku neciviliziranog društva naoružanog kamenjem i spremnog da prospe krv, a iz Zagreba sliku civilizirane zemlje spremne da prihvati različite.

Razlika između Splita i Zagreba pritom nije bila u tome da je Split neciviliziran, a Zagreb civiliziran. Razlika je bila u tome da je u Zagrebu, pod dojmom splitskog nasilja, tiha većina pljeskom povorci željela dati do znanja da ne pripada skupini onih koji su spremni proliti krv drugima i drugačijima. Potencijal te tihe većine približno je jednak i u Splitu i u Zagrebu. Bilo bi lijepo ove godine vidjeti taj potencijal na djelu. Split i Zagreb to su u stanju učiniti. Svatko od nas odgovoran je za sliku društva u kojem živimo i zato nitko nema pravo dozvoliti rulji spremnoj za linč da vodi glavu riječ na ulicama naših gradova. Ako im danas dozvolimo da kamenuju povorku ponosa, sutra bi s kamenjem mogli stajati pred našom kućom. Povorku zato treba podržati, makar samo jednim pljeskom.