Uzmimo da ste bogati kao što niste i da posjedujete radio-televiziju, u čiji rad godišnje ulažete preko milijardu kuna. Vaša televizija je vrlo gledana, a radijska mreža koju posjedujete najmoćnija je u državi. Međutim, niste baš najzadovoljniji stanjem u poduzeću, financijski i drugi rezultati ne čine vam se dobrim kao što bi mogli biti. Tad odlučite na čelo svoje radio-televizije postaviti stručnjaka od kojeg očekujete bolje rezultate, bolju gledanost i veći prihod od poslovanja. Tražeći najboljeg, za oko vam zapne sredovječni gospodin koji je radio u hrvatskoj podružnici svjetski ugledne tvrtke. Mediji su ga hvalili na sva usta, čovjek je predavač na jednom od perspektivnih visokih učilišta i sve ukazuje da se radi o vrhunskom profesionalcu. Kad ga napokon uspijete angažirati, presretni ste jer ste uspjeli doći do takvog znalca. Nije vam pritom niti sumnjivo što se za njega nisu otimale druge velike kompanije. Vi ste uvjereni ste da ste dobili jednog od najboljih. Međutim, već pri izboru televizijskih urednika shvaćate da nešto nije u redu. 

Čovjek je, naime, angažirao svog kuma, koji je u prijavi za radno mjesto podvalio falsificiranu biografiju. Nešto kasnije shvaćate da vaš stručnjak preko trećih lica posjeduje vlastitu malu televiziju, koja posluje vrlo loše. 

Sad ste već pomalo zabrinuti, jer ako nije znao voditi svoju, kako će voditi vašu radio-televizijsku kuću. Kad mu ukažete na svoje nedoumice on vam se čašću zakune da je sve u redu. Poslovan ste čovjek i nije vam baš milo da se netko skriva iza jeftinih zakletvi te pozorno stanete proučavati stručnjakove dosadašnje poteze u vašem poduzeću. Tad otkrijete da je on u međuvremenu za šefa poslovanja imenovao čovjeka kojeg iz firme gdje je ranije radio prate neugodne optužbe za neovlašteno potpisivanje ugovora i nanesenu financijsku štetu. 

Kad od svog stručnjaka zatražite obrazloženje tog poteza, on šuti kao riba. U tom slučaju, vjerujemo, kao sposoban poslovni čovjek shvatili bi da ste pogriješili pa bi se na sve načine gledali stručnjaka riješiti, točnije degažirati ga nogom u tur iz svoje radio-televizijske kuće. 

U sličnoj situaciji našli smo se kad je u pitanju hrvatska javna televizija. Za Glavnog ravnatelja imenovali smo Gorana Radmana. U političkim i medijskim krugovima mnogi su uvjereni da je spomenuti na ovu dužnost imenovan milošću i voljom predsjednika države Ive Josipovića, ali o tome se u našoj kući ne govori, valjda da se predsjednik ne bi uvrijedio. Profesionalac Radman najprije je na jednu od odgovornih dužnosti imenovao svog kuma, koji je u prijavi falsificirao biografiju. Nadležno tijelo potom je utvrdilo da je gospodin Radman u sukobu intresa, ali vrhunski profesionalac se kune čašću da to nije točno. Potom smo otkrili da je vrhunski profesionalac za šefa poslovanja imenovao čovjeka kojeg u bivšoj firmi optužuju da je neovlašteno potpisao jedan ugovor i time doveo tvrtku u priliku da pretrpi ozbiljnu financijsku štetu. Profesionalac Radman još uvijek se nije zakleo na svoju čast da je za šefa poslovanja izabrao vrhunskog stručnjaka, kojem se treba i može vjerovati. Čovjek koji je u bivšem poduzeću optužen za neovlašteno potpisivanje štetnog ugovora nastavit će kontrolirati više od milijardu kuna javnog novca. Tu, dakako, nije kraj zanimljivostima iz prisavske javne kuće. 

 Naime, kad je nadležno povjerenstvo utvrdilo da je Goran Radman u sukobu interesa, Glavni ravnatelj naciji se odlučio obratiti putem središnjeg Dnevnika. Urednici Dnevnika objeručke su to prihvatili, vjerujući da će novinarski moći obraditi priču. Međutim, čini se da Glavni ravnatelj to nije tako zamislio. Naime, on se odlučio javnosti obratiti jednominutnom poslanicom, bez suvišnih dodatnih pitanja. S urednicima je to iskomunicirao ravnatelj Programa HRT-a Goran Rotim, na ovo mjesto izabran u Radmanovom mandatu. Jedna urednica stoga je povukla svoj potpis s Dnevnika. Javna televizija tako je stavljena u funkciju Radmanovog interesa. Ovaj niz skandala nije urodio degažiranjem Gorana Radmana s mjesta Glavnog ravnatelja, a kako stvari stoje to se neće tako lako dogoditi. Javna televizija, naime, ne pripada nekom tko će po svaku cijenu nastojati zaštiti svoje i javne interese. Javna televizija pripada državi, a državne tvrtke i javni novac ne pripadaju nikome. Taj nitko – to smo mi, hrvatski građani. Nama je jasno da bi Radmana valjalo što prije degažirati pa neka se igra druga Tita u privatnom sektoru. Međutim, nećemo ga se tako lako riješiti. To kad se prisloni na državnu sisu – ne pušta tako lako. Sve u rok službe novoj pravednosti.