Rak u djece je izlječiv! Tako glasi ovogodišnja poruka jučer obilježenog Međunarodnog dana djece oboljele od malignih oboljenja. Par tjedana prije obilježavanja ovog dana cijela Hrvatska ujedinila se u vjeri da je izlječiva i bolest djevojčice Nore Šitum, koja je zahvaljujući dobrim ljudima dobila priliku za eksperimentalno liječenje u Americi. Danas joj svi držimo palčeve u nadi da će ozdraviti. Lijepo je bilo u Norinom slučaju vidjeti solidarnost na djelu. Lijepo je vidjeti solidarnost na djelu u svakom slučaju kad je njezin cilj činiti dobro.

U danima koji su uslijedili nakon Norinog odlaska u Ameriku imali smo priliku upoznati i drugu djecu kojoj hitno treba pomoć. Mala Nora, na žalost, nije jedino dijete u Hrvatskoj kojoj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne može platiti liječenje. I drugoj djeci potrebna je naša solidarnost. Lijepo bi bilo znati da svako na solidarnost može računati, ali na ovom mjestu želimo upozoriti na činjenicu da bolesna djeca ne bi smjela biti prepuštena isključivo dobroj volji ljudi koji imaju razumijevanja za tuđu muku. Prečesto smo, naime, svjedoci slučajeva u kojima Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne može pomoći. Svjedoci smo, također, i polaganog raspada zdravstvenog sustava. O tome razmišljamo rijetko, uglavnom kad nas na razmišljanje natjera vlastita muka. 

Uslijed nedostatka novca, hrvatsko zdravstvo bolesnima pruža sve manje, a traži sve više. Koliko puta smo samo imali priliku svjedočiti i sudjelovati u humanitarnim akcijama koje su za cilj imale kupnju kakvog aparata za dječje bolnice. Sjećate li se onih prigoda kad se ministar zdravstva u društvu poznatih nacrta u kakvoj dvorani pa se svi javljaju na telefone koje solidarno nazivamo za pet, šest kuna po pozivu? Svi ćemo biti sretni ako je naša solidarnost nekom spasila ili olakšala život, ako smo nekom učinili liječenje dostupnijim.

Međutim, zdravstveni sustav ne može počivati isključivo na solidarnosti. Prema podacima objavljenim koncem prošle godine, bolnice u Hrvatskoj 2011. godinu u prosjeku su zaključile gubitkom od 382 milijuna kuna. Ti dugovi nastavljaju se gomilati, a država za zdravstvo ne nalazi rješenje. Donesen je, istina, zakon koji govori o sanaciji javnih ustanova, a tu će najviše govora biti o sanaciji bolnica, ali u kojem smjeru će u idućih deset, dvadeset godina ići hrvatsko zdravstvo – teško je reći. Postoji realna opasnost da će generacija koja stasava biti suočena sa situacijom u kojoj će se liječiti moći samo oni bolesnici koji liječenje mogu platiti. U Hrvatskoj podrazumijevamo da su zdravstvene usluge svima dostupne i vjerujemo da će tako biti i ubuduće, ali primjeri niza razvijenih zapadnih zemalja pokazuju da zdravlje može biti rezervirano i samo za one koji ga mogu platiti.

Šokantno je da se šira javnost u Hrvatskoj temom zdravstvenog sustava i zdravstva kao takvog uglavnom ne zanima. Najveća rasprava na temu zdravlja u Hrvatskoj je vođena na temu zdravstvenog odgoja, s naglaskom na pitanje treba li djecu učiti o masturbaciji ili ne treba. Na raspravu o zdravstvenom sustavu, o zatečenom i budućem stanju zdravstva, nije nas motivirao niti slučaj djevojčice Nore Šitum. Čovjek bi očekivao da će nasušna potreba za solidarnošću, kojom je djevojčici na koncu omogućeno liječenje, ujedno biti i okidač za svakodnevne rasprave iz kojih bi saznali sve o mogućnosti liječenja teških oboljenja, o mogućnostima i potrebama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ali ništa od toga se nije dogodilo. Rasprava o tome nije povedena.

Posljedica interesa za liječenje Nore Šitum bilo je tek upoznavanje sa sličnim slučajevima, u kojima roditelji traže pomoć dobrih ljudi pri liječenju svoje djece. Ljudi zaposleni u hrvatskom zdravstvu daju sve od sebe, u što se može uvjeriti svako tko je imao nesreću posjećivati bolnice, odnosno liječnike. Voljeli bi vjerovati da sve od sebe daju i ljudi koji vode hrvatsko zdravstvo, ali, rekosmo, šira javnost o tome ne zna gotovo ništa, a čini se da malo koga i zanima u kojem smjeru zdravstvo ide.

Takve teme medijima nisu dovoljno atraktivne, jer, bože moj, konzumentima valja ponuditi ono što traže kako bi se opstalo u tržišnoj utrci. A što konzumenti medijskih sadržaja traže? Navodno traže spektakl, krv, zanimljivosti, trice i kučine. S najvažnijim temama tako se susrećemo uglavnom tek kad stvari postanu nepopravljive. Hoće li tako biti i s temom hrvatskog zdravstva; hoćemo li se s pitanjima o zdravstvu suočiti tek kad shvatimo da smo stigli u situaciju u kojoj se osobe koje nemaju novca ne mogu liječiti?