Teško da se u medijima može naći nešto odvratnije od vijesti kojima pojedini dnevni listovi huškaju svoje čitatelje na radnike. Osobito je minulih mjeseci pa i godina bilo popularno huškanje na zaposlene u državnoj upravi, s ciljem da se kod onih koji su zaposleni u privatnom sektoru razvije što veća netrpeljivost prema ljudima koji plaću primaju iz proračuna i još uvijek imaju kolektivne ugovore što ih štite od poslodavčeve samovolje. Zamišljamo novinara koji piše ove splačine, jadnika koji vjeruje da time ispravlja nekakvu nepravdu, dok je u isto vrijeme sam ostao bez ikakvih prava. On pleše onako kako svira urednik, a urednik pak tanca na ritam što ga daje mudri skup izabranih koji odgovaraju direktno gazdi – izdavaču. 

  – Više od dvanaest tisuća zaposlenih usred krize i na teret svih Zagrepčana uživa možda i najveća prava u zemlji: svi imaju pravo na jubilarne nagrade, na što Holding troši 45 milijuna kuna na godinu, regrese, božićnicu, uskrsnicu, 18 do 24 radna dana godišnjeg odmora, plaćene dopuste za školovanje i osposobljavanje, dodatke na plaću…, izdresirano tipka novinar, zaboravljajući da je ista ova prava nekoć i sam imao. U opremi ovog teksta veselo se kliče: »Došao je kraj slatkog života!«, a u uvodu: »To znači da bi za nekoliko mjeseci Holding mogao prestati biti tvrtka u kojoj radnici žive kao bubreg u loju, unatoč tome što svaku godinu završe u minusu od oko pola milijarde kuna.« 

 Pokušavamo potom zamisliti prosječnog čitatelja, zaposlenog u privatnom sektoru, što uglavnom znači da je također izgubio sva prava koja su se nekad za radnike podrazumijevala. Veseli li se čitatelj, pitamo se, ovoj novinarskoj raboti, raduje li se u nadi da će i radnika Zagrebačkog holdinga stići ista sudbina koja je njega snašla? Odobrava li taj ton medijskog štiva koje se naslađuje jer bi netko uskoro mogao ostati bez božićnice i dodatka na plaću? Rezonira li čitatelj onako kako bi to želio izdavač i mudri urednički skup dnevnog lista kojem iz higijenskih razloga ime ne navodimo? Poželjan rezon bio bi ovaj: »Meni su uzeli sva prava koja sam kao radnik imao pa zašto bi ta prava netko drugi uživao?«

Ako dresirani novinar, podobni urednik i beskrupulozni izdavač uspijevaju u svojoj nakani, kao rezultat dobivamo društvo deformiranih jalnuša, konzumente medijskih sadržaja koji neće učiniti ništa da bi zadržali ili izborili prava koja im kao radnicima pripadaju, ali će učiniti sve da bi (i) drugi ta prava izgubili. Takvi čitatelji su poželjni sustavu koji cijedi ljude kao stare krpe, takva društvena jedinka je dobrodošla društvu u raspadanju. Na takvog računaju kreatori objavljotina kao što je ova na koju se referiramo, takvog jalnuša i takvu atmosferu netrpeljivosti u društvu želi izdavač, prvenstveno kako bi imao čime plašiti vlastite radnike do kojih drži malo više nego što su robovlasnici držali do roblja. 

  Prljava je i gnjusna laž da radnici Zagrebačkog holdinga žive kao bubreg u loju. U pitanju su uglavnom vrijedni ljudi koji daju sve od sebe i oni zasigurno nisu krivi jer im tvrtka posluje s gubitkom. Kolektivni ugovor koji imaju izborili su njihovi sindikalisti u poštenim pregovorima s poslodavcem i nema ama baš nikakvog razloga za veselje što će taj kolektivni ugovor možda biti stavljen izvan snage. Zagrepčani zbog toga neće dobiti bolju uslugu, niti će im netko na kraju mjeseca dati stotinu kuna iz eventualnog viška što bi ga mogao (a neće!) stvoriti Zagrebački holding. 

 Novinari koji pišu tekstove poput ovog o »kolektivnom ugovoru iz raja« i dnevni listovi koji ih objavljuju rade direktno protiv svakog građanina ove zemlje koji pošteno zarađuje svoju plaću. Cilj im je stvoriti atmosferu međusobne netrpeljivosti među radnicima koji žive od svog rada i tako olakšati ukidanje ostatka ostataka radničkih prava. Dresirani novinar koji tipka sastavke poput ovog o radnicima – bubrezima u loju nema pak nikakav cilj, niti o čemu misli svojom glavom. 

  Za svoja prava neće mrdnuti prstom, jer su ga odavno uškopili i uvjerili da svijet današnjice u potpunosti mora biti podređen profitu, pri čemu su ljudske sudbine od drugorazrednog značaja. Kakvo dobro čitatelj može očekivati od takvog novinara i takvih novina? One postoje samo da bi producirale dnevnu dozu gluposti i krvi koja će se slijevati s naslovnice. One postoje samo zato da bi izdavač imao čime ucjenjivati svoje partnere i zaštitnike – visoke političke dužnosnike, a o interesu javnosti tu se može govoriti samo u kontekstu borbe protiv istog.