Karamarku (ne) treba Jugoslavija

'Ladovina Ladislava Tomičića

Ladislav Tomičić

Foto D. KOVAČEVIĆ

Foto D. KOVAČEVIĆ

Među desničarima kojima Jugoslavija ne silazi s usana, ta nepostojeća država najviše treba predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku. Jugoslavija je njegov program, a Jugoslaveni glavni predizborni adut. To bi u društvu trebalo izazvati veći strah, od onog što ga politička desnica pokušava posijati spominjanjem Jugoslavije

Na transparentu koji su razvili prosvjednici pred zgradom Ministarstva branitelja piše »1991. godine protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena!«. O Jugoslavenima i Jugoslaviji iz dana u dan govore i najviđeniji gosti tog braniteljskog prosvjeda, Tomislav Karamarko i njegovi suradnici. O Jugoslaviji i Jugoslavenima svakodnevno možemo čitati i u tisku, kao i na internetskim portalima. Teško da u Hrvatskoj može proći jedan jedini dan, a da netko ne spomene Jugoslaviju i Jugoslavene. Naoko je čudno, upokojenu državu gotovo isključivo spominju simpatizeri, odnosno protagonisti takozvane političke desnice. Zapravo, to je potpuno razumljivo, jer Jugoslavija danas najviše treba hrvatskim desničarima. Oni je iz dana u dan prizivaju, plašeći njome svoje biračko tijelo, odnosno optužujući aktualnu vlast za famoznu jugonostalgiju. Među desničarima kojima Jugoslavija ne silazi s usana, ta nepostojeća država najviše treba predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku. Jugoslavija je njegov program, a Jugoslaveni glavni predizborni adut. To bi u društvu trebalo izazvati veći strah, od onog što ga politička desnica pokušava posijati spominjanjem Jugoslavije, jugonostalgičara i Jugoslavena, odnosno optuživanjem svojih političkih suparnika za planove o restauraciji ideje koja se ne može restaurirati sve i kad bi netko to htio učiniti. Što bi sutra, u slučaju da dođe na vlast, s državom napravio čovjek koji ide okolo i ljudima govori da njegovi politički protivnici nikad nisu prežalili Jugoslaviju? Što pametno može iz toga proizići?  

  Ugo Vlaisavljević, filozof i sveučilišni profesor, na temu o kojoj želimo govoriti napisao je vrlo zanimljiv rad pod nazivom »Rat kao najveći kulturni događaj«, o kojem smo na ovom mjestu već pisali. Govoreći o ratovima devedesetih, Vlaisavljević postavlja tezu da rat ne može biti završen sve dok su »živi« neprijatelji. Poslijeratne politike prostora na kojima živimo on naziva politikama rata; politikama koje vode ratni subjekti proizišli iz ratnog događaja. U tu kategoriju možemo svrstati i Tomislava Karamarka, a da je tome tako najbolje govori oslanjanje HDZ-a na (ne)opravdan bijes braniteljske populacije prema aktualnoj vlasti. Slična politika vođena je i u vrijeme Jugoslavije. Ta je pak država živima održavala ustaše i četnike, čak četiri desetine godina nakon što je Drugi svjetski rat završen. Spomenuti Vlaisavljević uzeo je tu činjenicu za temelj zaključka o iluzornosti ratne pobjede. Pobjeda će, kaže on, »na svojoj strani uvijek imati mrtve koji su nedovoljno mrtvi i koje će uvijek buditi kao svoje neprijatelje«.


  – Tako naprosto nemate smisao pobjede. S druge strane, epske priče se ne troše, ostaju stalno aktualne, a uvijek ih pokreće novi rat. Zašto primitivni ljudi stalno ratuju? Oni pričaju o ratu, slušaju o ratu i slušajući o ratu moraju ratovati. Titova pobjeda značila je stalno pričati o Sutjesci i Neretvi, stalno oživljavati neprijatelja. Dok god je neprijatelj živ – pobjeda je stvarno nešto veliko. Kad se na kraju dogodilo da su neprijatelji umrli, da nitko nije imao volju slušati o ratu, onda je uistinu došlo do pretvaranja aveti u žive ljude, a time i do novog rata, smatra bosanskohercegovački filozof. Njegovih teza prisjećamo se ovih dana, dok gledamo te prosvjede koji se odvijaju pod geslom »1991. godine protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena!«.  

  Toliko je tema na kojima bi Karamarko mogao poentirati kraj vlasti čiji rezultati su građanima nevidljivi, ali on je odabrao Jugoslaviju i Jugoslavene, kao da mu upravo o tome ovisi cijela politička karijera. Vlaisavljević takvu, »ratnu politiku« smatra »obnavljanjem sheme« i o tome kaže: »Koliko god vi ubili svojih neprijatelja, oni će se uvijek ponovno javljati, makar kao utvare koje pokreću žive. Pobjednik, veličajući svoju pobjedu, pokreće svog neprijatelja i ta shema se ponavlja i omogućuje istoj sceni da se nanovo restaurira.« Sudeći prema ovim zaključcima, može se, dakle, reći da Tomislav Karamarko i branitelji u prosvjedu restauriraju Jugoslaviju. A bilo bi zaista korisno da politička desnica Jugoslaviju napokon upokoji i okrene se ozbiljnim problemima ove zemlje. U tom slučaju ne bi desnici trebala sva ta sila paraobavještajnih i parapolitičkih igrača, koji za njihovu korist nevoljne ljude vode okolo kao mečke, e kako bi političku situaciju u državi doveli do usijanja. Histerija koju proizvode zaista ne treba nikome. Politika se u Hrvatskoj može voditi i bez Jugoslavije i Jugoslavena. Karamarku bi to netko trebao reći.  


više vijesti