Poplave koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju neće umanjiti međunacionalne netrpeljivosti, jer onome tko je naučen mrziti na nacionalnoj osnovi za popravak pameti treba nešto više vremena od mjesec dana, koliko će ova katastrofa biti u fokusu interesa javnosti. Poplave koje su pogodile tri države neće niti obnoviti Jugoslaviju pa Davor Domazet Lošo i Nino Raspudić mogu mirno spavati. I dalje će slavni dvojac imati prilike osuđivati jugonostalgičare i zgražati se nad onima koji se života u Jugoslaviji sjećaju s nostalgijom; još će ovaj dvojac imati prilike stvaranjem nove Jugoslavije plašiti neuke i šupljom pričom zarađivati za kruh svakidašnji.

Poplave neće odnijeti nacionalne vođe u Bosni i Hercegovini, jer ti koji od nacionalizma žive i na proizvodnji straha od drugog zarađuju političke bodove otporni su kao žohari. Katastrofa koja je pogodila zemlje što dijele jezik i povijest neće nikome tko direktno njome nije pogođen donijeti bitnu promjenu u životu. Ako se i dogodi čudo da netko od »raspudićevaca« i Lošinih sljedbenika i štovatelja nakon ovoga shvati koliko je šuplja priča o drugom kao o vječnoj opasnosti – bit će to, vjerujemo, pojedinačni slučajevi koji će potvrditi pravilo. Ipak, reakcije ljudi u regiji daju razloga za optimizam. Pokazalo se, naime, da u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji živi više ljudi koji ne zaziru od drugih nacionalnosti nego što bi to željeli »žohari«.

Pokazalo se da solidarnost mnogih ne poznaje državne granice te da je onima koji su je prema susjedima iskazali svejedno hoće li pomoći ljudima svoje ili druge nacije i vjere. Pokazalo se da u narodima koji su se do jučer bili prisiljeni gledati preko mušice još uvijek ima spremnosti da se pomogne drugome, bez obzira zvao se taj drugi Ivan, Jovan ili Džemail. To je dobra vijest. Dobra vijest je i što su mediji u zemljama pogođenim poplavama isticali međunacionalnu solidarnost, iako se tu zapravo radilo o međuljudskoj solidarnosti. Dobra vijest je što su na izvještaje koji su u pozitivnom svjetlu govorili o navedenome čitatelji, slušatelji i gledatelji masovno reagirali s odobravanjem. Priča o solidarnosti kakve ovih dana dominiraju u zemljama regije nagledali smo se u svim krajevima svijeta. One redovito prate prirodne katastrofe.

Nakon poplava, potresa i požara ljudi priskaču pogođenima u pomoć. Pisac Miljenko Jergović napisao je da ljudi u vremenima koja prate katastrofe postaju nakratko dobri, dok je po svojoj izvornoj prirodi čovjek zapravo zao. Ne treba, kaže pisac, velika pamet da bi se to znalo. Potpisani autor, opet, ne vjeruje da je čovjek po svojoj izvornoj prirodi zao. Reakcija ljudi na katastrofu pokazala je da ono dobro što u čovjeku leži samo treba malo potaknuti, a ne treba velika pamet da bi se znalo da u čovjeku leže i dobro i zlo. Sustav u kojem živimo u redovne radne dane u čovjeku potiče samo zlo, poziva ga da zgrabi što više, da stekne više od drugih pa će u društvu biti cijenjen i poštovan. Kad se čovjeka potiče da pomogne, kad mu se pokaže drugoga u nevolji – ljudi masovno reagiraju na tuđu nesreću ovako kako reagiraju ovih dana. Neće biti, čini se ovom autoru, da je čovjek po svojoj prirodi zao. Dobrom ili zlom on reagira na vanjske podražaje.

Ako mu se kaže da je dobro, korisno i poželjno pucati u drugoga – većina će pucati. Ako mu se pokaže da je dobro, korisno i poželjno pomoći – većina će pomoći. Poplave koje su nas pogodile pokazale su, dakle, koliko su bitni mediji, u kojoj mjeri je bitna riječ ljudi koji kroje i prekrajaju društva. Da je društvima u državama pogođenima poplavom devedesetih godina minulog stoljeća poslana poruka da nije poželjno ratovati, da rat zagovaraju i korisnim ga smatraju samo idioti – malo tko bi rat prihvatio. Na žalost, u ljudima je u to vrijeme uglavnom poticano zlo.

Ovih dana potiče se u ljudima dobro pa je poželjno biti dobar i solidaran čovjek. Iz toga još jednom možemo naučiti koliko je opasan govor mržnje, kojim se potiče zlo u čovjeku. Još jednom smo dobili priliku u pamet uzeti koliko su opasni ljudi koji proizvode opasnost od drugoga i drugačijeg. Zlo i dobro, dakle, u društvima je moguće proizvesti, a na pojedincu i pojedinki ostaje da procijene koje ideje potiču zlo, a koje potiču dobro. Svijet u kojem živimo nas svakodnevno demantira, ali iskreno vjerujemo da dobro može nadvladati zlo u čovjeku. Dobro je potrebno samo malo pogurati. Pogurajte ga kad god možete, recept je to da osjetite dobro i da se osjećate dobro. Ako ne vjerujete, pitajte bilo kojeg volontera, koji je slobodno vrijeme odvojio da bi ovih dana pomogao unesrećenima.