Birači u susjednoj Srbiji u nedjelju će izići na izbore i birati – Aleksandra Vučića. Sve predizborne prognoze govore da će bivši radikal i njegova Srpska napredna stranka dobiti još jaču potporu birača nego na prethodnim izborima.

Čovjek koji je do jučer s parlamentarne govornice prijetio ubijanjem muslimana i crtao granicu Karlovac-Virovitica-Karlobag preko noći se preobrazio u beskompromisnog borca protiv korupcije i ljubimca biračkih masa. Kolege iz susjedstva javljaju: dobili smo malog Putina.

 Tko je pratio Vučićev razvojni put i njegov obračun s korupcijom odavno je mogao primijetiti da se srbijanski vicepremijer u osvajanju simpatija javnosti služi sredstvima kakva nemaju puno veze s boljim demokratskim običajima.

Iz njegovog kabineta medijima se dojavljuju buduće akcije progona osumnjičenih za korupciju, koje se potom provode na krilima medijske histerije. Vučićev ortakluk s medijima ne staje, dakako, na antikorupcijskoj kampanji.

 Vučić je, vjeruju u Srbiji, »čvrsta ruka«, a takva je, jelte, potrebna ako se želi naći izlaz iz očaja u kojem se društvo nalazi. Manje je pritom važno što je u pitanju populist kakav se u Srbiji odavno nije pojavio i što njegova antikorupcijska kampanja počesto podsjeća na dobro organizirane hajke, a ne na uredovanje pravne države. Vučićeva pozicija na političkoj sceni trenutačno je takva da svi oko njega govore kako bi čovjek sam trebao vladati. 

  Ovakav Vučićv uspon na političkoj sceni omogućila je prije svega Demokratska stranka. U mandatu predsjednika Borisa Tadića korupcija u Srbiji razmahala se do te mjere da je svaki posao u javnosti tumačen kao korupcijski, a svako javno poduzeće sumnjičeno kao leglo kriminala.

Svi političari iz Tadićeve stranke postali su sumnjivi, i oni kojima se imalo što prišiti, ali i oni koji su svoj posao radili najbolje što su znali.

U Sanaderovo vrijeme, baš kao što se u Srbiji događa s Vučićem, institucije nisu jačale, nego su demontirane i stavljene u službu jedne osobe. Od aktualnog premijera Zorana Milanovića očekivalo se da građanima vrati vjeru u državu, u njezine institucije i političku elitu, ali na tom ispitu »socijaldemokrati« su pali.

Raspoloženje hrvatske javnosti prema političarima i poslovnim ljudima danas je slično onom kakvo je u Srbiji vladalo na kraju mandata Borisa Tadića.

Hrvatska, dakle, ima sve predispozicije da joj se ponovo dogodi vladavina jednog čovjeka; reformatora čvrste ruke koji će se obračunati sa svim negativnim pojavama u društvu. Pritom na vidiku nemamo niti jednog političara u čiju sposobnost bi mogli vjerovati.

Nemamo nikog tko daje makar naslutiti da ima kapacitet da državu i društvo učini boljim. Ono što u ponudi imamo cijeli je niz političkih diletanata i u najboljem slučaju prosječnih političara. S jedne strane, dakle, imamo javnu histeriju i opće nepovjerenje u državne institucije i političku elitu, a s druge oskudnu političku ponudu.

Takva kombinacija može biti pogubna. U pitanju je plodno tlo za mesije tipa Aleksandra Vučića. Najmanje što Hrvatskoj u ovom trenutku treba jest »čvrsta ruka«, koja će upregnuti cijeli sustav da radi u korist političke opcije koju predstavlja. Takvih smo se nagledali.