Jugoslavenski i hrvatski obavještajac Josip Perković jučer je izručen Njemačkoj. Sudit će mu se zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, bivšeg komunističkog direktora koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih u INA-i mažnjavao lovu pa se plasirao preko granice i emigrantima se predstavio kao kolega politički disident. U zemlju reda, rada i discipline Perković je ispraćen s veseljem u srcima hrvatskog puka: »Ode udbaš!«. Sudit će mu oni Škorini »čudni ljudi, čudnog imena«, ali za ovu priliku u očima domoljubne Hrvatske oni su dobri momci, koji će napokon odraditi posao koji mi nismo mogli, jer nas navodno pritišće sjena »svemoćne«, »nedodirljive« i »sveprisutne« Udbe.

U očima »domoljubne« većine Perković nije drugo nego udbaški krvolok, koji se napajao krvlju nevinih potomaka žrtava Bleiburga i Križnog puta. Hrvatski puk Perkovića je već osudio pa sad samo čeka da precizni Njemci odrežu visinu kazne. Tvrdokorni stav »domoljuba« nije poljuljala niti Perkovićeva ispovijest o vlastitoj herojskoj ulozi u naoružavanju zemlje te o svesrdnoj pomoći koju je u borbi za samostalnu i neovisnu, riskirajući život i karijeru, pružao prvom predsjedniku Franji Tuđmanu.

Kad se sjetimo kako su ti isti »domoljubi« gorljivo podržavali jednog drugog, generala Mirka Norca, ne možemo nego primijetiti da su »domoljubi« licemjerni i nepošteni prema Perkoviću. Norca se teretilo za neposredno ubojstvo civila, ali hrvatsko »domoljublje« u vrijeme suđenja za te civile nije davalo niti pet para. Perkoviću će se suditi za organizaciju ubojstva samo jednog čovjeka, k tomu korumpiranog hrvatskog komunista, ali njega evo u uzništvo prate kao najvećeg krvoloka kojeg je svijet i vijek vidio. U čemu je, dakle, razlika između Perkovića i Norca? 

 Domoljub će odmah na prvu ispaliti da se Norac borio za Hrvatsku, a Perković protiv Hrvatske, ali neće biti baš tako. Ako se za Hrvatsku borio Norac, onda se za Hrvatsku – slutimo istim sredstvima – borio i Perković, kako u onom, tako i u ovom režimu. Ako je i organizirao Đurekovićevo ubojstvo, nije ga Perković organizirao za svoj, nego za naš, hrvatski politički račun. Kao glavni računovođa u slučaju Đurekovićevog ubojstva navodi se Mika Špiljak. Bio Špiljak ili netko drugi, svejedno je, red je da se zapitajmo: Špiljak, Miljak ili Tuđman. koja je razlika? Ako je Norac ubijao za Hrvatsku, a oko toga smo se većinski odavno složili, onda nam nema druge nego konstatirati da je i Perković – ako je počinio nedjelo koje mu se stavlja na teret – ubijao za Hrvatsku. Usput rečeno, u vrijeme kad se dogodilo nedjelo za koje se Perkovića tereti, u Hrvatskoj je u radu Komunističke partije aktivno sudjelovalo gotovo tri stotine tisuća članova, a to je, pretpostavljamo, više nego što je HDZ imao članova u vrijeme kad je za Hrvatsku ubijao Norac. Po svemu sudeći, dakle, ne bi Josip Perković trebao biti običan zatvorenik precizne njemačke države. On bi trebao biti uznik, a uznik je u svijesti većinskog hrvatskog puka kategorija ravna svecu. 

 A ako je Perković uznik, zašto mu onda država ne bi platila obranu, baš kako je obranu plaćala drugim uznicima koji su zbog optužbi za ubojstva i masovna protjerivanja boravili u bjelosvjetskim »kazamatima«? Ako ćemo pošteno, nije u redu da narod koji je ubojstva u posljednjih petnaestak godina doživljavao kao samoprijegorni čin u borbi za boljitak domovine Perkovićev krimen danas doživljava drugačije, odnosno da se prema njegovom izručenju postavlja drugačije nego što se postavljao prema izručenju najvećeg heroja među poduzetnicima i najvećeg poduzetnika među herojima Ante Gotovine.

Da je poštenja u hrvatskog »domoljuba«, najodgovornijim državnim adresama s trgova i ulica danas bi odjeknula poruka hrvatskih branitelja: Svi smo mi Josip Perković! Ostatak prostora iskoristit ćemo da ukažemo na još jednu sitnicu na koju nas podsjeća slučaj Perković. Do ubojstva Stjepana Đurekovića došlo je nakon otkrića da je u INA-i nestalo 70 milijuna dolara. Zbog te afere pala je mrtva glava, što nije pomoglo da se ista zaključi. Naši stari nikad nisu saznali tko je maznuo toliki novac pa je afera, evo, dočekala njihovu djecu i unuke. Paralelno s aferom Perković u Hrvatskoj traje afera Šegon, a jedan njezin krak seže do Hypo banke, najveće afere našeg doba. Obzirom da je povijest učiteljica života, evo pouke: majka svih hrvatskih afera, koja na osobnoj ima fotografiju hypopotamusa, nikad neće dobiti svoje razrješenje. Ona će živa i zdrava dočekati naše unuke, a možda i praunuke. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj, a zove se – Hrvatska.