Željela bih izbjeći situaciju u kojoj bih morala postaviti bilo kakvu vrstu fizičke zapreke na granici. Ne isključujem tu mogućnost u budućnosti, sve ovisi o tome kako će se stvari razvijati. U svakom slučaju, to neće biti agresivna politika i bit će koordinirana s ostatkom EU-a«, rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović za američki CNBC o izbjegličkoj krizi u Hrvatskoj.

Govoreći o ogradi koju je na svojim granicama postavio njezin novi prijatelj Viktor Orban, predsjednica Hrvatske istaknula je da na mađarsku ogradu ne gleda kao na čin koji bi protiv nekoga bio usmjeren. Bodljikava žica hrvatskoj predsjednici nešto je, očito, posve prirodno.

Za kraj je dodala da bi migrantska kriza mogla negativno utjecati na turizam pa prigodno napomenula: »Jako suosjećamo s tim ljudima koji su na cesti, bez obzira iz kojeg razloga.« Na uvijenu najavu da bi se i Hrvatska, poput »prijatelja Orbana«, mogla ograditi žicom, barem ukoliko se o tome bude pitalo Kolindu Grabar, nećemo trošiti previše riječi.

Nadamo se da za to neće biti potrebe niti ubuduće, da hrvatska inačica Georga Busha mlađeg nikad neće doći u priliku odlučivati o takvim stvarima. Pogledat ćemo na trenutak u kojoj mjeri Kolinda Grabar Kitarović suosjeća s »ljudima na cesti«.

Nadalje, Kolinda je suosjećajno pitala policiju koliko je među izbjeglicama muškaraca, točnije »koliki je postotak muškaraca u dobi od 20-25 godina«. Naravno, policajci nisu brojali postotke pa je mudra hrvatska predsjednica ostala bez odgovora.

Međutim, već samo pitanje dovoljno je da se shvati što mudra predsjednica želi poručiti. Pitanje je postavljeno na tragu stare teze da bi mladi muškarci trebali ostati u svojim zemljama i ginuti, dok bi pomoć trebali pružiti samo ženama i djeci. Ova teza provlači se od početka izbjegličke krize, a kao argument je uglavnom koristi ekstremna desnica, ali nećete je rijetko čuti niti kad su u pitanju novinari i novinarke skloniji mudroserinama, nego empatiji.

Niti u navedenom, niti u bilo kojem drugom istupu Kolinde Grabar Kitarović vezanom za izbjegličku krizu nismo mogli vidjeti niti trunku sažaljenja nad ljudima koji putuju na život i smrt.

Stoga valja ispraviti netočan navod i reći da Kolinda Grabar Kitarović, po svemu što smo vidjeli i čuli, ne suosjeća s »ljudima na cesti«, kako to tvrdi dok nam nastoji objasniti da podizanje bodljikave žice nije tako loša stvar kao što se čini.

Na samom kraju valja dati još jednu opasku, koja se tiče tvrdnje hrvatske inačice Georga Busha mlađeg o tome kako »EU niti Hrvatska ne mogu primiti sve to siromaštvo, mizeriju i jad ovog svijeta«. S tim se ne bi složili, naprije stoga jer od Hrvatske nitko ne traži da primi sve te izbjeglice, a i zbog toga što s mizerijom i jadom u Hrvatskoj nemamo problema.

 Toliko smo na mizeriju navikli, da joj ponekad znamo dati i predsjedničku fotelju. Uz nadu da mizerija neće dugo trajati, niti u blatu zelenih granica, niti na najodgovornijoj funkciji, za kraj nam valja pozdraviti sve ljude dobre volje koji nastoje olakšati život putnicima s Bliskog istoka, a naročito stanovnike Ključa Brdovečkog, koji su prije nekoliko dana pred svoje kuće iznijeli hranu, suhu odjeću i obuću, kako bi obukli, obuli i nahranili potrebite.