Odavno nismo vidjeli tako lijepu sliku, kao što je ona koju nam je u srijedu i četvrtak priuštio festival Fališ u Šibeniku. Dvije do tri stotine ljudi sjedilo je pred pozornicom na trgu koji Šibenčani zovu Mala Loža i slušalo novinare Nikolu Urukala i Juricu Pavičića, hrvatske branitelje – antifašiste. Njih dvojica podsjetili su nas da je vezanje braniteljske populacije za ekstremne desne politike posljedica manipulacije u režiji političkih opcija koje rat za neovisnost žele privatizirati i instrumentalizirati u svrhu vlastitih političkih i inih probitaka. Podsjetili su nas da slika ratnih veterana, kakvu nam pružaju organizatori prosvjeda u Savskoj ulici i skloni im mediji nije ništa drugo nego gola laž, koja će se rasplinuti kad u društvu skupimo dovoljno hrabrosti da joj se suprotstavimo. Gotovo tri stotine Šibenčanka i Šibenki slušalo je tu tribinu, na kojoj nitko nije povisio glas, na kojoj nitko nikog nije uvrijedio, na kojoj nitko nikom nije dobacio da je jugonostalgičar, komunist i mrzitelj svega što je Hrvatsko.

Nakon te tribine imali smo čast razgovarati s Krunom Mazalinom, čovjekom koji je u svojstvu zapovjednika IV bojne 113. brigade Hrvatske vojske 1992. godine oslobodio Miljevce. Mazalin je ratni heroj, a posljednjih mjeseci i godina učili su nas da takve može naći isključivo pod skutima HDZ-a i desnijih političkih opcija.

Razgovarali smo s njim o Savskoj ulici, gdje se u prosvjedu nalaze i ljudi kojima je bio zapovjednik u ratu, razgovarali smo o šibenskoj povijesti i o odnosu ovog grada prema žrtvama koje je dao u 2. svjetskom ratu i mnogim drugim stvarima. Od njega smo o svim ovim stvarima čuli više pametnih riječi, nego što smo ih čuli od svih predsjednika veteranskih udruženja zajedno.

Pričao nam je, recimo, Mazalin o postrojavanju na Miljevačkom platou, kojem je prisustvovao premijer države Zoran Milanović. Niti jedan jedini zvižduk, kaže Mazalin, tamo se nije mogao čuti, iako je među postrojenima bio dobar dio ljudi koji daju dežurstva u Savskoj ulici. Znate li zašto se nije zviždalo, pitao nas je pa odmah dao i odgovor: zato što je zapovjednik rekao da se ne zviždi; zato što tamo nismo dočekivali Zorana Milanovića, nego premijera države za koju se borimo. Osvrnuo se naš sugovornik na rad medija koji osuđuju manipulaciju u Savskoj. Često, rekao je, govorite kao da znate što građani misle. – To što vidite u Savskoj nije ono što misli braniteljska populacija. To što vidite na ulici nekog grada, pa bilo to i najgore, ne može predstavljati građane toga grada, smatra Mazalin. Zatim je govorio o Šibenčanima u 2. svjetskom ratu, uz napomenu da niti u jednom trenutku svog života nije omalovažio te žrtve, kao niti partizansku borbu. Oni su se, rekao je, borili za Hrvatsku u okviru Jugoslavije, a mi smo se borili za samostalnu državu, koja je danas također stavljena u okvir veće zajednice država – Europske unije.

Slušali smo ga, nenaviknuti da takve stavove čujemo od čovjeka kojeg se može smatrati jednim od ratnih heroja. U četvrtak je stigao kolega Zlatko Dizdarević, novinar i diplomat. Pozvan da govori o Bliskom Istoku, Zlajo Dizdarević uvodno predavanje održao je za stolom jednog restorana, pojašnjavajući uzroke ratova koji su u bijeg potjerali milijune ljudi. Dok je cijeli svijet žalovao za trogodišnjim sirijskim dječakom, čije je tijelo more izbacilo na tursku obalu, mi smo slušali čije su i kakve politike odgovorne za smrt tisuća djevojčica i dječaka, za patnju milijuna ljudi, za muku izbjeglica koje se na svaki način žele dokopati sigurnosti i boljeg života. O tome se u medijima koji su objavili fotografiju utopljenog dječaka malo što može čuti, vidjeti i pročitati.

Ukoliko nisu znali i ranije, Šibenčanima i Šibenkama koji su slušali predavanje Zlatka Dizdarevića danas je jasno da smrti i nevolje što diljem zapadnog svijeta izazivaju sućut nisu ništa drugo nego posljedica zločinačkih politika onih zemalja koje po svijetu bombama šire demokraciju, posljedica njihove nezajažljivosti i bešćutnosti. Informirati se o uzrocima ratova čiji uvod su veliki svjetski mediji romantično nazvali Arapskim proljećem kudikamo je važnije, nego prigodno naricati nad mrtvim tijelom dječaka o kojem danas govori svijet. Tome je Šibenčane, Šibenke i njihove goste (na)učio festival Fališ, jedno od malobrojnih svjetala u našem mraku.