Istina je da hrvatsko pravosuđe funkcionira po europskim principima, gdje je Jupiteru dozvoljeno ono što volu nije. Da budemo direktni, u Hrvatskoj je, kao uostalom i u »civiliziranim zapadnim zemljama«, bogatima i moćnima dopušteno kudikamo više nego je dopušteno siromašnima
Ured za suzbijanje organiziranog kriminala napokon je otvorio istragu o zamjeni nekretnina pri kojoj je Grad Zagreb za derutnu zgradu u Mečarovoj ulici dao vrijednu parcelu na križanju Vukovarske i Heinzelove ulice. O ovom slučaju naš list počeo je pisati prije sedam godina. Smatrali smo da je od iznimnog interesa javnost izvijestiti o poslu u kojem se s jedne strane pojavljuje Grad Zagreb, s druge strane osobe bliske nekadašnjem šefu Zagrebačkog holdinga Slobodanu Ljubičiću Kikašu, dok se u zadnjem činu ove predstave pojavljuje najmoćniji hrvatski poduzetnik Ivica Todorić, točnije njegovo poduzeće Konzum d.d. Modus operandi bio je iskušan toliko puta ranije: sudski vještak skupo procjenjuje nekretninu privatnika, a jeftino nekretninu Grada Zagreba, nakon čega dolazi do zamjene.
U predmetnoj zamjeni, sumnja USKOK, Grad je oštećen za oko 15 milijuna kuna. Na koncu se kao kupac tvrtke koja je mijenjala nekretninu s Gradom Zagrebom pojavljuje Konzum d.d.. Atraktivna parcela prelazi u ruke Kozuma, koji na njoj može graditi objekt mješovite, stambeno-poslovne namjene. Konzum, međutim, nije odmah pristupio gradnji, nego je nekretninu davao kao zalog za bankovne kredite, da bi u konačnici na nekretninu stavila zabilježbu Petrokemija iz Kutine, na iznos preko 90 milijuna kuna. Svi su u toj igri ponešto dobili, osim Grada Zagreba i – Petrokemije, kojoj bi novac što ga duguje Konzum itekako dobro došao. Najbolje je, čini se prošao Konzum, a vjerujemo da niti igrači koji su mijenjali nekretnine s Gradom nisu ostali praznih džepova. Gledajući kako USKOK otvara istrage kao na tekućoj traci, čovjek bi rekao da je pravna država u Hrvatskoj reanimirana s ulaskom zemlje u Europsku uniju. Naravno, prevario bi se. Istina je da hrvatsko pravosuđe funkcionira po europskim principima, gdje je Jupiteru dozvoljeno ono što volu nije. Da budemo direktni, u Hrvatskoj je, kao uostalom i u »civiliziranim zapadnim zemljama«, bogatima i moćnima dopušteno kudikamo više nego je dopušteno siromašnima. Da je tome tako najbolje dokazuje hrvatsko pravosuđe.
Znali smo to i prije nego je u istražnom zatvoru završio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, ali na njegovom slučaju to je postalo jasno i zadnjem optimistu, koji je, pretpostavljamo da i takvih ima, vjerovao hrvatskom pravosuđu. Da bogati i moćni ne bi sjedili u zatvoru tu je institut jamčevine. Bandić je uspio prikupiti 15 milijuna kuna, a sud mu je potom dopustio i da neometano obavlja gradonačelničku dužnost, bez obzira na mogući utjecaj na svjedoke ili mogućnost ponavljanja nedjela za koje ga se tereti. U istražnom zatvoru, kako vidimo, dugo se nisu zadržali niti Zdravko i Zoran Mamić, braća koja drmaju hrvatskim nogometom. I oni su iz istražnog zatvora izišli zahvaljujući činjenici da imaju dovoljno novca za jamčevinu. Treba li spomenuti da prosječan hrvatski građanin ili građanka, osumnjičen(a) za nedjela za koja su, primjerice, osumnjičeni Bandić ili braća Mamići, naprosto nema šansu izići iz pritvora na način na koji su izišli pobrojani »hrvatski velikani«. Naravno, valja napomenuti i sitnicu da prosječnom hrvatskom građaninu ili građanki predsjednik Županijskog suda Ivan Turudić nije kućni prijatelj. Sve i da Turudić nije imao nikakvog utjecaja na puštanje nekih od uglednika, kao što sam tvrdi da nije, prosječan građanin teško će povjerovati da »ugledni sudac« ne čini za svoje prijatelje sve što može i sve što se od prijatelja očekuje.
A što je konačni rezultat ove priče s puštanjem uglednika iz istražnog zatvora? Rezultat je činjenica da hrvatskom pravosuđu malo tko vjeruje. A zašto bi mu i vjerovali kad nakon pljačke stoljeća, koju je u mandatu Ive Sanadera obavio HDZ, u zatvoru završi samo taj Sanader i njegov suradnik Damir Polančec, dok drugi za dokazani krimen gule krumpire, odnosno dok drugima pravna država krimen ne pokušava niti dokazati pa su isti slobodni da postanu gradonačelnici, bliski suradnici novog predsjednika HDZ-a ili kako se već tko od Sanaderove bulumente snašao. U tom svjetlu potpisani autor gleda i na proširenje istrage u slučaju zamjena gradskog zemljišta s privatnim poduzetnicima. S obzirom da se u toj igri nalaze i neki vrlo, vrlo ugledni poduzetnici, da ne kažemo vlasnici naše nesretne balkanske državice, možete se kladiti da će domet istrage biti vrlo ograničen i da nitko bitan zbog nje neće stradati. Stradalo je tek javno vlasništvo, točnije nije stradalo, nego je transferirano u ruke poduzetnika koji, kako se čini, imaju tapiju na Hrvatsku.
