Kad mrtvi ne mogu o sebi ništa reći / Ni zaustiti, narediti da se pokrene zemlja / U klizište ideja, u sumrak 20. vijeka / Ili podignu valovi puni stakla i metala / Sivi snijeg da padne k’o pepeo iz Buchenwalda / Ali iznova se ništa ne dešava / Trava je ravnodušnost svijeta, velebno začešljana / po njihovim očima kao zelena sveta kosa…«

Ovo su stihovi Faruka Šehića, velikog bosanskohercegovačkog pjesnika, iz njegove pjesme »Stakleni kliker« iz Potočara. Uz njih želimo ispratiti 136 tabuta, posmrtne ostatke koji će danas – u subotu 11. srpnja godine gospodnje 2015. – napokon biti pokriveni zemljom. Ovim stihovima želimo izraziti sućut neutješnima, koji dvadeset godina hodaju tom zemljom, dok im iz otvorenih rana cure bol i gorčina. Pravu mjeru pijeteta tražimo u Šehićevoj pjesmi, jer ju je drugdje uznemirujuće tražiti i teško naći. Toliko je toga nedostojnog što prati dvadesetu godišnjicu srebreničke tragedije da se čovjek zapita kad smo i kako postali tako bešćutni.

Nedostojno je srebreničke žrtve uzimati kao zastavu, kojom se maše u koloni što želi realizirati nacionalističke i materijalne probitke, kako se to nerijetko događa u Sarajevu. Nedostojno je s visoke političke pozicije najavljivati dolazak u Potočare, a u isto vrijeme kod kuće zabranjivati građanima da se okupe, da se prisjete i iskažu poštovanje žrtvama, kako se dogodilo u Beogradu. Nedostojno je zauzeti indiferentnu poziciju i o Srebrenici misliti kao o nečemu što se nas niti najmanje ne tiče, kako se to nerijetko događa u Zagrebu. Nedostojno je preko srebreničkih žrtava voditi gepolitičku bitku, kako to radi Rusija u Ujedinjenim nacijama. Nedostojno je ne priznati vlastitu odgovornost i udio u srebreničkoj tragediji, kako to već godinama rade takozvane civilizirane zemlje, one koje su svojedobno Srebreničanima dale garanciju da će (pre)živjeti, da bi ih ostavile na cjedilu kad su se krvnici spustili s brda. 

U Bratuncu, Srebrenici i memorijalnom centru Potočari, koji se nalazi između ova dva gradića, boravili smo prije točno deset godina, povodom desete godišnjice ubojstva osam tisuća ljudi.

Razgovarali smo s ljudima, s Bošnjacima i Srbima, po Bratuncu tražili mjesta masovnih grobnica, u Srebrenici bauljali još uvijek srušenim gradom, u kojem su u to vrijeme potpuno obnovljene bile tek pravoslavna crkva i džamija. Od cijelog tog mučnog putovanja u sjećanju je ostala samo sablasna noćna tišina u Srebrenici, nekoliko glupavih prijetnji što su nam upućene u Bratuncu, nepregledni niz bijelih nišana u Potočarima i jedna žena ogrnuta šamijom, koja je šutjela nad svježim humkom. U bilješkama koje smo napravili nije bilo ništa osim nemoći da se izrazi muka kojom su pritisnuti ti gradovi i ljudi. Teško je pisati o gradu u kojem se dogodio zločin kakav se dogodio u Srebrenici. Teško je pisati i o zločincima, da netko u tom pismu ne bi pročitao presudu cijelom jednom narodu. Jesu, ljudi koji su zločin počinili bili su Srbi, ali njih zločincima čine njihova zlodjela, a ne njihova nacionalnost.

Teško je pisati i o žrtvama, o ljudima koje nisi poznavao i kojih više nema. Teško je, jer niti jedna zapisana rečenica ne može dočarati makar djelić bola koji je ostao živim žrtvama u amanet. Zato se uzdamo u one koje je, kako se to kaže, bog dodirnuo prstom.

U ovom slučaju uzdamo se u Šehića i njegovu pjesmu: »Prije nego bude strijeljano / Tijelo će kao da zaranja u tamno jezero / Zaustaviti dah koji će odletjeti / U svijetla brda, u bujne krošnje / Gdje su budući događaji već vlastite sjene / Raspada se naša pjesma, glasovi od srebra / Kad su mrtvi izgubili svoje riječi / Kojima bi mogli početi priču o sebi / Da kažu: Zlo nas je pobijedilo ovog puta…« Neka nam ne bude zamjerena nemoć da srebreničke tabute pod zemlju ispratimo  kakvim boljim štivom. Neka nam ne bude uzeta za zlo patetika, koju će netko već naći u ovim redovima. Kad bi svako znao napisati tišinu primjerenu današnjem ispraćaju posmrtnih ostataka srebreničkih očeva i sinova, svi bi na svijetu bili pjesnici. Želimo se dostojno oprostiti i izraziti sućut neutješnima, a boljeg načina od Šehićevih stihova ne nalazimo: »Spas sam našao u jednom klikeru / Koji je preživio strijeljanje, u džepu / Jedini znak života u vodoravnom tijelu / U hladnoći i miru od stakla, njegove / Boje su zastave neuništivih gradova / Sunca i vatre, a plava fuga osmijeh okeana / Onaj koji ga je grijao dlanom u džepu / Sada je oslobođen ovozemaljske tuge / Samo u pjesmi je moguće oživljavati mrtve.«