Ako uistinu želi dobro Hrvatskoj u koju se zaklinje, predsjednik najveće oporbene stranke Tomislav Karamarko morao bi razmisliti o retorici kojom se namjerava domoći vlasti, jer ta retorika direktno potiče radikalizaciju dijela društva i rezultira posljedicama koje nanose nesagledivu štetu. Optužujući svoje političke rivale da nisu željeli, odnosno da ne vole Hrvatsku, Karamarko zapravo pokazuje da mu do Hrvatske i nije previše stalo. Njegova retorika možda rezultira okupljanjem svih snaga desnog političkog spektra pod jednom zastavom, ali s druge strane ona daje vjetar u leđa radikalizaciji dijela društva.

Rezultat takve Karamarkove retorike jesu i zbivanja koja daju povoda napisima poput onog što ga je prije četiri dana objavio Associated Press, pod naslovom »Zašto Hrvatska ne može pobjeći od svoje naci prošlosti?«. Pričajući neprestano o komunistima, Jugoslavenima, ljudima koji nisu željeli i koji ne vole Hrvatsku Karamarko je, čini se, dosadio i dobrom dijelu birača, odnosno zastrašio ih je i okrenuo Zoranu Milanoviću i takozvanim socijaldemokratima, barem ako je suditi prema anketama koje govore o povećanju popularnosti SDP-ove koalicije. Nejasno je zašto predsjednik HDZ-a uporno nastavlja gaziti stranputicom, jer na ekonomskom planu situacija u Hrvatskoj je takva da bi šef oporbe mogao poentirati na cijelom nizu tema, koje se ne tiču Jugoslavije, komunizma i »mrzitelja svega što je hrvatsko«. Međutim, kad govori o ekonomiji šef oporbe govori isključivo »o našim bavarskim prijateljima« koji rade na planu  gospodarskog oporavka, dok sam ne može domisliti ništa pametnije od huškanja na imaginarnog neprijatelja, koji danas, u drugim uvjetima, pokušava negirati hrvatsku državu.

Hrvatskim iseljenicima u Kanadi tako je ponudio sliku Hrvatske u kojoj samo što se ne uzvikuje »živio Staljin i svjetska revolucija!«, što naprosto ne odgovara istini. Na taj način predsjednik HDZ-a mobilizira svoje birače, ali pritom niti na trenutak ne pomišlja na štetu koju će takvim predstavljanjem zemlje prouzročiti. U isto vrijeme, što je paradoksalno, cijeli svijet govori o pronacističkim incidentima u Hrvatskoj. Zdravom razumu ostaje da se zapita tko je tu u pravu, Karamarko koji svugdje oko sebe vidi komuniste, jugonostalgičare, ugrozu i hrvatske neprijatelje ili svijet koji vidi svastiku na travnjaku poljudskog stadiona i, primjerice, prosvjede ekstremnih hrvatskih nacionalista pri obilježavanju godišnjice zločina počinjenih nad Srbima i drugim protivnicima ustaškog režima u Jadovnom.

Predsjednik HDZ-a pritom kao da ne mari za ono što o Hrvatskoj pišu svjetski mediji, nego se fotografira u zagrljaju s »novinarom« Velimirom Bujancem, koji je ne tako davno pozirao sa svastikom oko ruke i govorio da trećinu Srba treba potjerati, trećinu asimilirati, a trećinu pobiti. Štetnost retorike koju šef oporbe uporno koristi za mobilizaciju svojih birača ne vide, čini se, niti novinari, odnosno urednici koji računaju da će HDZ-ovim dolaskom na vlast profitirati. Materijalni probitak takvima je očito ispred profesije, a deklarativni izljevi ljubavi prema domovini tu su samo kao paravan za skrivanje sitnih interesa.

»Rasprava o nasljeđu Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj se želi prikazati kao nešto što se tiče današnjice, koju neke političke stranke pokušavaju objasniti vraćajući se u prošlost. Moram priznati da je to za mene vrlo čudna rasprava i čini mi se da ona ne može biti okončana.« Ta rasprava jest čudna i promašena, ali ona u društvo nije pala s neba. Ta rasprava direktna je posljedica Karamarkove retorike.