Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Mirovine imaju, pametnijeg posla nemaju. Prati ih mala, ali uporna medijska mašinerija, koja nekažnjeno riga mržnju na sve što ne misli kao što oni misle
Tko je od ratnih veterana koji su se pred kordonom policije u četvrtak navečer zatvorili u Crkvu svetog Marka u petak ujutro morao na posao? Gotovo nitko, iako se među tim ljudima očigledno nalaze i ljudi koji su u snazi, ljudi koji bi mogli raditi. Te ljude, koji su u snazi takvoj da se mogu hvatati za vratove sa specijalnom policijom, ali za rad su proglašeni nesposobnima, Hrvatska je upropastila. Državna politika njih je poslije rata proglasila invalidima i dala im mirovine, a liječnici koji su im dali dijagnoze i invalidske potvrde samo su zaključili prešutno dogovoren posao. Jasno je da ne mogu raditi stopostotni invalidi. Jasno je da ne može raditi čovjek bez jedne ruke ili jedne noge, čovjek s teškim oštećenjem organizma, ali čovjek koji je na temelju PTSP dijagnoze proglašen nesposobnim za rad, iako je u snazi i mogao bi raditi, upropašten je čovjek. Što takvom čovjeku ostaje, nego braniteljska udruga i u udruzi predsjednik i nad predsjednikom političar uvijek gladan vlasti. Što takvom čovjeku ostaje, nego kladionica i nakon kladionice birtija i u birtiji red ratnih priča, red rezultata nogometnih utakmica što se u bojama vrte na teletekstu. Stabilniji i snalažljiviji među njima započeli su kakav posao sa strane, ostavili su iza sebe rat, okrenuli se obitelji, prijateljima. A koliko ih na jednog stabilnog i snalažljivog dođe nestabilnih i nesnalažljivih. Koliko ih se utopilo u trokutu kladionica – kuća – birtija? Koliko ih i danas ratuje, tražeći priznanje za to što su ratovali? Država ih je upropastila, ne računajući da na taj način upropaštava vlastito društvo. Evo ih, dvadeset godina kasnije, blokiraju gradske ulice, kampiraju pred ministarstvima, mole ponoćni očenaš u Crkvi svetog Marka u karikaturi državnog udara. Evo ih, pod zapovjedništvom snalažljivog specijalca, šefa izbacivača pod optužnicom za gospodarski kriminal. Evo ih godine gospodnje 2015. upregnutih u kola politike stranke koja nema bolju ideju od lustracije i progona izmišljenih Jugoslavena. Sve bi bilo drugačije da im je netko nakon medicinske pomoći dao posao. U vrijeme kad je ratne neuroze boraca iz II. svjetskog rata liječio Hugo Klein, Vukovarac i jedan od najznačajnijih jugoslavenskih psihonalitičara, liječenje radom nazivalo se okupacijskom terapijom. – Laička okolina redovito smatra da je neurotičaru potreban potpun mir, uzdržavanje od svakog napora i da mu treba u svemu ugađati kako se on ne bi uzbuđivao. Što se tiče mira i odmora, u ljekarskim krugovima u posljednje vrijeme nastupio je preokret u shvaćanjima. Primjena okupacijske terapije praktički je dokazala veliku korist od rada kao terapijskog faktora. Dok kod ranjenika i oduzetih okupacijska terapija ima fizoterapijski zadatak, dotle kod psihoneurotičara ima prvenstveno psihoterapijsku i socijalno-terapijsku notu, pisao je Klein u knjizi Ratne neuroze Jugoslavena. Hrvatska je postupila drugačije. Rezultati su, kao što vidimo, porazni. Mirovine imaju, pametnijeg posla nemaju. Prati ih mala, ali uporna medijska mašinerija, koja nekažnjeno riga mržnju na sve što ne misli kao što oni misle. Prosvjede upropaštenih potpisani autor pratio je putem jednog od takvih medija, braniteljskog radija. Evo što je tamo emitirano: »Banda crvena, zločinačka. Ja ne znam što bih im rekla. Ja sam još uvijek pod dojmom bleiburške komemoracije. Bila je premijera filma Nade Prpić o Bleiburgu. Te su mi slike još uvijek pred očima. Četnici, jugokomunistička vojska, udba, sva moguća gamad jugoslavenska…. Ubijali su, palili su, silovali su. Sad opet. Hoće li nas više ostaviti na miru komunistička stoka. Tko je mogao u najvećim noćnim morama pomisliti na ovakvu scenu, na ovo naguravanje, tjerati ljude u crkvu. / To je okot one bande koja je ’45. pobila naše ljude, naše žene, našu djecu. Oni nas hoće potamaniti i to je to. Toj bandi komunističkoj ništa nije sveto.« Emitirano je i ovo: »Nismo u ratnoj spremi, ali po potrebi dizat ćemo ljudstvo s braniteljskog radija.« U kojoj je to normalnoj i civiliziranoj državi moguće nekažnjeno emitirati ovakve stvari? Kakvo je to društvo u kojem ovakva retorika predstavlja krajnji izraz politike koja bi koliko sutra mogla biti na vlasti? Kakvu budućnost ima takva država?
