Vojislav Šešelj
Što Hrvatska ima od toga što je povukla svog veleposlanika zbog maloumnog postupka četničkog vojvode? Odgovor je jasan: ništa. Ignorirati tog zločinca znači oduzeti mu i ostatke snage, koja, istina, ionako brzo kopni
Ministarstvo vanjskih poslova povuklo je hrvatskog veleposlanika u Srbiji na konzultacije, jer je Vojislav Šešelj u srijedu popodne spalio hrvatsku zastavu pred zgradom Palače pravde u Beogradu. Takvu odluku resornog ministarstva predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nazvala je ishitrenom i nitko ne može reći da pritom nije bila u pravu.
Vojislav Šešelj nitko je i ništa u srbijanskoj politici. U pitanju je haaški osumnjičenik za ratne zločine, koji će bez obzira na ishod suđenja kod normalnog svijeta ostati zapamćen kao hodajuće zlo iz devedesetih godina prošlog stoljeća.
Nakon što je Haaški sud objavio da je njegov privremeni izlet na slobodu, odnosno da se četnički vojvoda ima vratiti u haaški zatvor, Šešelj se ponovo povampirio pa stao podsjećati svoje sunarodnjake da još uvijek postoji, i on i njegova nakaradna politika mržnje.
Zato je spalio hrvatsku zastavu i zato mu odgovara da Hrvatska na taj čin reagira što burnije. Ministarstvo vanjskih poslova naivno se uhvatilo na tu udicu. Šešelj je, ponavljamo, nitko i ništa u srbijanskoj politici i tako ga treba tretirati.
Ignoriranje je ono što bi ga boljelo. Mogla je Hrvatska od Srbije tražiti da sankcionira taj čin, ali povlačiti veleposlanika zbog postupka jednog mržnjom opsjednutog bolesnika – to je svakako ishitreno, kako to tvrdi i predsjednica Grabar-Kitarović.
Od Šešelja i njemu sličnih ne može se očekivati ništa drugo nego da nastoje što više pokvariti krhke odnose između Srbije i Hrvatske, jer mržnja između ove dvije države je močvara u kojoj takvi najbolje plivaju.
Ratni zločinci, osuđeni i neosuđeni, s obje strane granice svjesni su da vrijeme radi protiv njih pa ga po svaku cijenu nastoje zaustaviti. Naravno, oni su u nemogućoj misiji jer njihovo vrijeme je hvala bogu već prošlo, samo što im to, čini se, još uvijek nitko nije javio. Šešeljevi očajnički trzaji, a spaljivanje zastave je jedan od tih trzaja, za cilj imaju izazivanje što veće pozornosti pa je odluka ministarstva vanjskih poslova utoliko ishitrenija.
Svi hrvatski i srbijanski mediji dobili su priliku još jednom objaviti novo narušavanje odnosa između dvije države, što ne odgovara nikom normalnom, niti u Srbiji niti u Hrvatskoj. Ponavljamo, takve odluke samo tjeraju vodu na mlin raznoraznih šešelja.
Ukoliko je odluka resornog ministarstva o povlačenju veleposlanika donesena kako bi se nekome u Hrvatskoj njome dokazivalo domoljublje vladajuće garniture vlasti, a drugog razloga za rečenu odluku ne vidimo, onda se može konstatirati da je u pitanju neozbiljna politika koja Hrvatskoj neće donijeti nikakav probitak.
Umjesto da Šešelju i šešeljima napokon strgnemo smokvin list kojim se pokrivaju svaki put kad ocijene da im je to u interesu, ovakvim odlukama samo im dajemo na važnosti koju objektivno nemaju, niti će je, hvala bogu, više ikad imati.
Postupke slične ovom koji je u nastojanju pokrivanja svoje gole beznačajnosti poduzeo Šešelj nerijetko imamo priliku vidjeti i u Hrvatskoj. Osuđenici i osumnjičenici za ratne zločine s ove strane granice mržnju devedesetih prizivaju svaki put kad se nađu stiješnjeni u škripac.
Nije, primjerice, slučajno Branimir Glavaš izvodio onaj verbalni cirkus sa spominjanjem akumulatora. I njemu je jasno da izvan terena na kojem dominira mržnja on osobno i njegova politika nemaju ama baš nikakvu šansu. I njegov program se svodi na nastojanje da obnovi atmosferu devedesetih, jer samo u takvim okolnostima on može politički profitirati.
Naivni smo kad se hvatamo u takvu zamku, jer svakom sa zrnom soli u glavi jasno je da je Šešeljevo i Glavaševo vrijeme odavno iza nas, da su njih dvojica predstavnici politike kakvu nitko normalan više ne bi poželio u svom dvorištu.
Branimir Glavaš i Vojislav Šešelj imaju se za što uhvatiti samo toliko dugo koliko govorimo o ratu i ratnom pokolju. U mirnodopskim uvjetima za njih, na sreću, u politici više nema mjesta. Ovu činjenicu na umu bi prije svega trebali imati medijski urednici.
Jasno je da o događajima poput onih koje produciraju Šešelj i Glavaš treba izvijestiti, ali potrebno je pritom jasno progovoriti i o kontekstu koji ih motivira u pokušajima da uskrsnu avetinje prošlosti. Sijačima mržnje na taj način oduzimamo zadnje oružje koje im je na raspolaganju.
Vratimo se konkretnom povodu pa se zapitajmo: što Hrvatska ima od toga što je povukla svog veleposlanika zbog maloumnog postupka četničkog vojvode? Odgovor je jasan: ništa. Ignorirati tog zločinca znači oduzeti mu i ostatke snage, koja, istina, ionako brzo kopni.