Kao junaka dana prvog službenog posjeta ustoličene Predsjednice na ovom mjestu, naime, kanimo izdvojiti Marka Grahovca, tridesetogodišnjaka koji u Savsku stigao kako bi digao svoj glas protiv nezaposlenosti mladih. U ruci je nosio gaće, a po tijelu natpise kojima je, između ostalog, poručio: »Karamarko idi doma.« Dijelu gostiju koji su toga dana pristigli u šatoraško naselje, kako bi tamo dočekali predsjednicu K.G.K., nisu se svidjeli Grahovčevi napisi pa su verbalno nasrnuli na mladića. – Borim se s ove strane ceste, vi se borite s one strane ceste, odgovorio je Grahovac na njihovo negodovanje. Na snimci koju je zabilježila Hrvatska izvještajna novinska agencija – koja, usput rečeno, pod ravnanjem Branke Gabrijele Valentić radi izvrstan posao (njezin izbor na ovom mjestu svojedobno smo kritizirali, jer je bio političke prirode) – čuje se da jedan od »šatoraša« Grahovcu tad upućuje ono legendarno pitanje: Gdje si bio ’91? Da budemo precizniji, jer pitanje je formulirano drugačije, iako mu je suština ista, Grahovca su pitali: »Koliko si bio u rovu? Koliko?« Vidno uznemireni mladić na to je dao odgovor od kojeg se čovjek može naježiti: »Gdje je moj rat, gospodine? Želim i ja u rat! Želim i ja za nešto se boriti. Tu je moje ratište, tu se ja borim.« Takav odgovor zbunio je »šatoraše« i učinio da nakratko zanijeme. Iako je mladić potom dodao da ne podcjenjuje branitelje, da ništa protiv njih nije rekao, napad je potom nastavljen još jednim prokušanim »alatom«, spominjanjem grada koji je u ratu teško stradao: »Dođi u Vukovar, dođi u Vukovar.« Grahovac je na to odgovorio: »Ja nemam za kartu do Vukovara!« pa to nekoliko puta ponovio. Još malo su ga napadali, a zatim ga je privela policija.

  U prvi mah policija je u javnost pustila informaciju da će odgovarati zbog narušavanja javnog reda i mira, što je kasnije demantirano. Opet jedno usputno pitanje: a zašto je onda uopće priveden? U večernjem Dnevniku Grahovac je spomenut kao usputna nebitnost, što nije čudno s obzirom na to da brojni urednici u medijima vijest ne bi prepoznali niti da ih pogodi u glavu. A što se tu moglo prepoznati?

  Mogao se prepoznati očajnički glas jedne generacije, nezaposlene i ubijene u pojam; generacije koja od školskih dana gleda kako se snalaze zaslužnici svih fela; generacije koja je mogla naučiti da ćeš proći bolje ukoliko glasno i neumorno ističeš svoje zasluge i drugima ih nabijaš na nos, a upravo to rade »šatoraši« u Savskoj 66.; generacije koja nije dobila priliku nikog zadužiti s puškom u ruci pa stoga valjda u ovoj državi i nema što tražiti, nego ima šutjeti i trpjeti. Otud taj Grahovčev uzvik: »Gdje je moj rat, gospodine? Želim i ja u rat!« Važno je naglasiti da ovaj mladić, za razliku od »šatoraša«, nije agitirao niti za jednu političku opciju, niti će se naći neko tko će mu ukazati počast da ga službeno posjeti i pita u čemu se sastoje njegovi problemi. Ne, Grahovac će, poput stotinu tisuća drugih očajnih i nezaposlenih grahovaca, ostati prepušten sam sebi. Ipak, da u svom očaju nije usamljen, u večeri nakon njegova privođenja pokazat će napisani grafit na jednom zagrebačkom zidu. Tamo je pisalo, kratko i jasno: Marko Grahovac. Marko Grahovac danas je ime očaja nezaposlene hrvatske mladosti i ime svih koji su do grla siti zaslužnika i njihovog utjerivanja slobode i domoljublja u naše kosti.