Objavom presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u Haagu, kojom je odbačena tužba Hrvatske protiv Srbije (i protutužba Srbije protiv Hrvatske) za genocid, našem društvu ispostavljen je još jedan račun za prakticiranje lažnog domoljublja. Cijena, prava sitnica, 28 milijuna kuna. Na toliko je, recimo, procijenjena gradnja osnovne škole u općini Vir. (A što će nam škola, kad imamo Hrvatsku i u Hrvatskoj političke garniture na vlasti koje na svaki način gledaju ugoditi spomenutom lažnom domoljublju, koje nas je do sada koštalo bog zna koliko novca, vremena i živaca.)

Zašto tužbu protiv Srbije za genocid nazivamo lažnim domoljubljem i čačkamo li time dogmu koja kaže da niti jedna cijena nije prevelika da bi se zaštitila »svetost Domovinskog rata« i dokazala genocidna nakana agresora koji je pokušao pokoriti i potčiniti našu zemlju. Zato što je »svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom«, kako je to u komentaru za Jutarnji list napisao odvjetnik Anto Nobilo.

  – Svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti, komentirao je zagrebački odvjetnik. Nije Nobilo u ovom slučaju general poslije bitke. Isto je govorio i 2008. godine, nakon što je ICJ prihvatio Hrvatsku tužbu, što je u državi izazvalo oduševljenje, iako se radilo samo o tehničkoj odluci Suda.– Istina, bilo je masovnih ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, kao i etničkog čišćenja, no sve to u svome opsegu, rasprostranjenosti i jačini nije prošlo granicu nakon koje bi se moglo nazvati genocidom.

  Dakle, smatram da Hrvatska neće uspjeti sa svojom tužbom, govorio je Nobilo prije osam godina. Naravno, »domoljubniji« dio hrvatske javnosti takve stavove nije dobro primio. Lažnom domoljublju bilo je jasno: Srbija je u Hrvatskoj napravila genocid i šlus. Pritom je bilo manje bitno što genocid kao kazneno djelo ima svoju jasnu definiciju i da bi ga se dokazalo potrebno je ispuniti sve preduvjete iz te definicije.

  Svim ozbiljnim političarima i političarkama koji su se bavili ovom temom, dakle, bilo je jasno da tužba neće uspjeti. Ipak, nitko se nije usudio predložiti povlačenje tužbe, da se ne bi izložio kritikama onih koji političke karijere grade na »lažnom domoljublju«. Sad kad je tužba propala na Hrvatskoj političkoj sceni tješe se da je njome ipak nešto dokazano; da je dokazano da je srpska vojska u Hrvatskoj počinila zločine. Kao da to nekom nije bilo jasno; kao da postoji netko na ovom svijetu tko se makar samo površno interesirao za naš rat, a ne zna da je srpska vojska počinila zločine u Hrvatskoj. Ne, odbacivanjem tužbe u Haagu nije dokazano ništa što ranije nije bilo poznato. Tih 28 milijuna kuna bačeno je u vjetar, što zbog kukavičluka hrvatskih političara, što zbog naivnosti dijela građana, koji su spremni vjerovati na riječ svakom tko se busa u hrvatska prsa i govori o »svetosti Domovinskog rata«.

  Ti »bukači« i iz ovakve, očekivane presude uspjeli su nešto iscijediti.   

  Josip Klemm i Đuro Glogoški, »istaknuti hrvatski pravni stručnjaci« , primjerice, požurili su uhvatiti još koji bod kod slabije upućenih u pravo i način na koji pravo funkcionira.

  – Istovremeno je u zadnjih nekoliko godina politika u Hrvatskoj išla u pravcu izjednačavanja žrtve i agresora. Sve manje se govori o agresiji na Hrvatsku, a sve više o građanskom ratu. Pa što smo onda mogli očekivati od presude, stav je Đure Glogoškog, »međunarodno nepriznatog pravnog stručnjaka« koji radi i »domoljubno« djeluje u Savskoj 66. Njegov kolega po stručnosti Josip Klemm pak predstavio je svoj, još dublji uvid u ovu materiju: »Bitno je bilo utvrditi tko je odgovoran i da se dogodio zločin, da je postojao genocid i 1991. godine, a ovako smo sada napravili, na žalost, ništa.« Ponešto je rekao i »virovitički pravni ekspert« Josip Đakić Jopa, ali čitatelje ćemo poštedjeti njegove »pravne analize« presude. Nekoliko vladajućih političkih garnitura u Hrvatskoj, dakle, nije se javnosti usudilo reći da Hrvatska tužba za genocid nema nikakve šanse pred Međunarodnim sudom pravde, zbog kritika »istaknutih pravnih stručnjaka« poput Glogoškog, Klemma i Đakića. Kad je o tome govorio nešto slabije upućeni Nobilo, dobio je prigodne etikete: »udbaš« i tako dalje. Cijena, prava sitnica, 28 milijuna kuna.

I nije to ništa koliko smo zbog lažnog domoljublja platili prije toga i koliko ćemo tek platiti dopustimo li da nam državu vode »klemmoidi«.