Došla su (na)opaka vremena. Hrvatska se preko noći našla pritisnuta atmosferom mržnje i straha, kakvu ne pamtimo od ratnih devedestih godina. Kažu da su za to zaslužni izbori, odnosno predizborna godina, ali (gotovo) svaka godina je predizborna pa kako to da društvo nije bilo ovako podijeljeno u minulih sedam, osam godina? Odgovor je kratak i jasan: atmosfera mržnje, podjela i netrpeljivosti kojoj svjedočimo rezultat je činjenice da je Hrvatska demokratska zajednica u oporbi, odnosno u jurišu na vlast.
Tako je, doduše u nešto blažoj varijanti, bilo 2003. na 2004. godinu, kad je na vlast jurišao Sanader, a tako je i još gore danas, kad na vlast juriša Tomislav Karamarko. Početkom milenija, kad je vlast od HDZ-a preuzela šestočlana koalicija, stranci opasnih namjera nije trebalo niti pune tri godine da se konsolidira pa da režira onu predstavu s beračima kestena, koji su od državne vlasti »štitili nacionalne interese« zveckajući oružjem.
U glavnoj ulozi i tada su, prisjetit ćete se, bili takozvani branitelji, koji su »braneći nacionalne interese« zastupali isključivo jedan interes – interes Hrvatske demokratske zajednice da se vrati na vlast. Nakon berača kestena imali smo splitsku rivu, prosvjed za Mirka Norca, koji će kasnije biti osuđen zbog brutalnih ubojstava civila; zbog ubojstava kakva osuđuju svi normalni hrvatski građani i građanke; zbog ubojstava koja su bacila ljagu na rat za neovisnost. Povijest se ponavlja, ali ovaj put mržnja je nešto žešća nego u vrijeme Račana i Sanadera. Zapjenjena desnica preko Internet foruma prijeti novim obračunom s »komunistima«, a komunisti su, razumije se, svi oni koji ne dijele mišljenje delegirano iz središnjice stranke opasnih namjera i drugih, radikalnijih središnjica, poput, recimo, one u kojoj glavnu riječ drži simpatizer ustaštva Josip Miljak. Bilo je to za očekivati, jer u Hrvatskoj gotovo da i nema Srba s kojima bi se desnica obračunala. Ostali smo »sami«, a desnica po svaku cijenu mora stvoriti neprijatelja, jer bez neprijatelja nema niti desničarskog ujedinjenja.
Naprosto, Tomislavu Karamarku bio je potreban netko na koga će pokazati prstom kao na neprijatelja hrvatske države. Kako traumatiziranoj Hrvatskoj ne treba puno, tako je i HDZ-ova kampanja stvaranja neprijatelja bila vrlo uspješna. Našli smo se u situaciji koju u jednoj od svojih pjesama opisuje Branimir Štulić: »Ovo su opasna vremena, Miki ostani kod kuće.« Nije pritom neugodno samo nama, koji smo zbog prokazivanja radikalne desnice odavno obilježeni kao Jugoslaveni, komunisti i mrzitelji svega što je hrvatsko. Neugodno je postalo čak i policiji, koja ima zadatak štititi hrvatske zakone i osiguravati red i mir u ovoj zemlji. Dok u sretnijim i stabilnijim državama od Hrvatske kriminalci koriste okrilje noći kako bi kršili zakon, u Hrvatskoj okrilje noći koristi policija, kako bi zakon branila. Kako to tumačiti, nego strahom policije od onih koji zveckaju oružjem i prijete da će potamaniti sve koji ne misle kao oni? Dakako, referiramo se na splitsku epizodu, u kojoj dvadesetak naoružanih policajaca u gluho doba noći drži stražu oko spomenika IX bojni HOS-a Rafael Boban (sic!), dok njihov kolega dlijetom i čekićem skida s tog istog spomenika pozdrav »Za dom spremni«, koji je prije HOS-a koristila ustaška vojska. Pritom taj nesretni policajac, kojeg je zapala »neugodna« dužnost da čekićem i dlijetom brani zakon, na glavi ima potkapu, e kako ga se ne bi moglo identificirati. Jasno je kao dan da se policija prepala obrane zakona, jer u predizbornoj Hrvatskoj zakoni očito ne vrijede kako vrijede u drugim državama.
Zar upravo na to ne ukazuje činjenica da su oni nesretni, izmanipulirani ljudi u Savskoj 66 svoje šatorsko naselje podignuli ilegalno, pri čemu je policija procijenila da u ovom trenutku nije oportuno braniti državne zakone po tom pitanju? Po državne zakone stvar je ispala loše i u slučaju ćiriličnih ploča u Vukovaru, a pitanje je gdje će još ispasti loše i gdje je zadnja linija obrane pravne države. Sva ova događanja, kao i evidentna stvar da je u tako kratkom vremenu moguće proizvesti ovoliku mržnju kakvu danas u društvu imamo, govori samo jedno: Hrvatska je na poprilično klimavim nogama. Država je slaba, a dodatna briga proizlazi iz činjenice da radikalna desnica – koja, navodno, voli jaku državu – vjeruje da će Hrvatska biti jača ukoliko se oni brutalno obračunaju s neistomišljenicima. Došla su (na)opaka vremena. Trebamo li se bojati za svoje živote?
