Nastavimo li ovim tempom hrliti ka Alemaniji, za deset godina tamo bi nas moglo biti 180 tisuća više, a u Hrvatskoj 180 tisuća manje
Samostalna, suverena i o inozemnim kreditima ovisna Republika Hrvatska suočena je s migracijskim valom koji se može usporediti s onim iz sedamdesetih godina minulog stoljeća. Trbusi hrvatskih građana u četveroredima stupaju u potrazi za kruhom. Naša omiljena destinacija ostala je Njemačka, zemlja u kojoj i kiša pada preciznije nego drugdje, zemlja u kojoj poduzetnici bez iznimke isplaćuju državi poreze, a radnicima plaće.
Prema Migracijskom izvješću njemačke vlade, samo u 2013. godini preciznu njemačku sreću potražilo je 25.200 ljudi iz Hrvatske. Dvostruko je to više nego u 2012. godini, kad su Nijemci zabilježili da im se iz Hrvatske doselilo 12.500 ljudi, kojima Lijepa naša možda jest lijepa, ali ne i dovoljno lijepa da bi se u njoj ostalo po svaku cijenu. Kao glavni razlog povećane migracije hrvatskih građana u zemlju naših snova o boljem životu i mercedesu za svakog člana domaćinstva navodi se promjena režima useljavanja, do koje je došlo zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U dvije godine, dakle, 37 tisuća ljudi.
Prema jednom napisu Ivana Čizmića, znanstvenog savjetnika pri Institutu Ivo Pilar, u ekonomskim migracijama od 1961. do 1981. godine iz Hrvatske je u prekomorske ili europske zemlje otišlo približno 366 tisuća ljudi, od čega ih je oko 140 tisuća otišlo da se u domovinu više živjeti ne vrati. Nastavimo li ovim tempom hrliti ka Alemaniji, za deset godina tamo bi nas moglo biti 180 tisuća više, a u Hrvatskoj 180 tisuća manje. Zadržimo li tempo kao u »prvom prolaznom vremenu«, za dvadeset godina bi samo u Njemačku moglo otići 360 tisuća ljudi. U razdoblju koje je apostrofirao Čizmić, toliko se ljudi iz Hrvatske iselilo u sve zemlje svijeta. Dakako, vjerujemo da taj tempo nećemo zadržati i zasigurno ne bi bilo dobro da ga zadržimo, kao što nije dobro to što iz Hrvatske iseljavaju sve vrste stručnjaka, a najviše liječnika i informatičara.
Maloprije smo spomenuli uzroke pa naveli da je glavni činjenica da je Njemačka za hrvatske državljane otvorenija nego ranije. To i jest i nije točno, jer ne smijemo zaboraviti da glavni uzrok iseljavanja treba tražiti kod kuće, u nepreciznoj i nakrivljenoj domovini. Štovatelji i zagovornici političke opcije kojoj pripada Milijan Brkić Vaso na ovom mjestu vjerojatno bi skočili kao opareni pa dali do znanja da je za sve kriva politika Zorana Milanovića, ali bio bi to još jedan falsifikat u istoj rečenici s Vasinim imenom.
Krivca treba tražiti u politikama svih dosadašnjih hrvatskih vlada, koje su vjerovale da greenfield investicije velikih trgovačkih kuća mogu nadomjestiti industriju koja je nešto proizvodila i izvozila. Dozvolite digresiju, o navedenoj problematici sve je reklo ozareno lice predsjednika Ive Josipovića pri otvaranju zagrebačke IKEA-e. U isto vrijeme lica ljudi koji u Hrvatskoj proizvode namještaj nisu bila tako ozarena. Moguće je da će se i ti ljudi ozariti, možda kad dobiju njemačke papire. Onog trenutka kad smo prestali izvoziti proizvode, počeli smo iz Hrvatske izvoziti ljude. Ovom problemu trenutačno pokušavaju doskočiti sve relevantne političke opcije, ali to rade na jedan vrlo čudan način, raspravljajući tko je veći domoljub, odnosno tko je jugonostalgičar, a tko nije. Nadajmo se da će rezultat ove rasprave biti otvaranje radnih mjesta i novih mogućnosti za hrvatske građane, kao što smo se 2004. godine nadali da je HDZ promijenio svoju ćud, a 2009. na 2010. godinu da SDP ima sposobnije kadrove od HDZ-a. Problemu na svoj način pokušava doskočiti i dio medija pa se na jednom internet portalu redovito javlja nekakav »stručnjak« s leptir mašnom, koji nam poručuje da svoju djecu učimo strane jezike, e kako bi se lakše mogla snaći jednom kad odluče otići »vani«. Valja napomenuti, stručnjak građanima ne savjetuje da se angažiraju, da promisle kad odlučuju o političkim opcijama koje će ih zastupati, da naprave sve što je u njihovoj moći da bi život u ovoj zemlji bio podnošljiviji.
Ne, on ih upućuje vani, gdje euri i dolari rastu na granama pa samo treba posegnuti za njima rukom i ubrati ih. Eto, dotle je dotjerala samostalna, suverena i o inozemnim kreditima ovisna Republika Hrvatska, zemlja u kojoj smo – tako su nam obećavali – trebali jesti zlatnim žlicama. Za utjehu neka nam bude da stvar nije nepopravljiva, ali ta utjeha će vrijediti samo ako odbacimo političke tribune koji nas umjesto kruhom redovito pokušavaju nahraniti zastavom i grbom. Neka njima kušin bude stina, a nama – radna mjesta i život dostojan čovjeka.
