Po šumi, / širom, / bez staze, / puta, / Ježurka Ježić / povazdan luta. / Lovom se bavi, / često ga vide, / s trista kopalja / na juriš ide. / I vuk, / i medo, / pa čak i ovca, / poznaju ježa, / slavnog lovca….

Teško ćete, cijenjeni čitatelji i čitateljice, pronaći nekog tko je rođen prije devedesetih godina prošlog stoljeća, a tko u ovom uvodu neće prepoznati Ježevu kućicu, jednu od najljepših pjesama za veliku i malu djecu. Teško ćete naći nekog rođenog u ono vrijeme »mraka«, kome djetinjstvo svojim pjesmama i pričama nije obasjao Branko Ćopić, otac slavnog ježa, pisac kojeg se ne može ne voljeti. S prvim danom nove godine zakružilo se ravno stotinu godina od Brankovog rođenja, što je u hrvatskim medijima uglavnom prošlo nezapaženo, kao da nije vrijedno spomena. 

    Ježeva kućica, Bašta sljezove boje, Orlovi rano lete, Magareće godine te još nekoliko najvažnijih Ćopićevih pjesama i priča našlo je put do novih generacija. Pokazalo se da nacionalisti Branka, njegovog Ježurku i za boje slijepog djeda Radu ne mogu baciti u zaborav. Ipak, za dobar dio Ćopićevog djela nove generacije će ostati zakinute.

Radi se o onom dijelu njegovog opusa koji se tiče Narodnooslobodilačke borbe u II. Svjetskom ratu. Ta borba u Hrvatskoj je sustavno diskreditirana preko dvadeset godina pa je, unatoč činjenici da je antifašizam upisan u preambulu hrvatskog Ustava, društvo u znatnoj mjeri usvojilo tezu da slavne povijesne trenutke hrvatskog, srpskog i drugih naroda koji su činili Jugoslaviju naprosto treba odbaciti i zaboraviti. Međutim, valja vjerovati i nadati se da ni Brankov Nikoletina Bursać još nije bacio koplje u trnje.

Valja se nadati da će prije ili kasnije rane minulog rata zacijeliti do mjere koja će nam dopustiti objektivniji i pošteniji pristup slavnoj antifašističkoj prošlosti ovog naroda. Ukoliko dočekamo to vrijeme, u njemu će nas opet čekati Branko Ćopić, sa svojim pričama, romanima i pjesmama. Dakako, naći će se među čitateljima ovih redaka i takvih koji neće čekati da im netko da signal kako je opet dopušteno prisjećati se dijela naše povijesti o kojem je najljepše pisao Branko Ćopić.

Riječ je, dakako, o »izdajnicima«, »mrziteljima svega što je hrvatsko«, »jugonostalgičarima« i kako već ne nazivamo ljude kojima nacionalisti nisu uspjeli utjerati u glavu svoju istinu o II. Svjetskom ratu. Njima preporučujemo da uđu u prvi antikvarijat, gdje će ih na nekoj od polica čekati odvažni Brankov Nikoletina.