Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
Stotine i tisuće antifašističkih spomenika i spomen-obilježja obrušilo se Hrvatima i Hrvaticama na glave, Dalmatincima i Dalmatinkama obrušili se na tjeme djedovi i babe iz Prve i Druge dalmatinske
Milost ne tražim, a noge bih vam polomio. Eto odgovarajuće parafraze kojom ćemo obilježiti zastrašujući slučaj iz Splita, gdje su ostaci jugokomunističkog režima iz čista mira nasrnuli na vremešnog slučajnog prolaznika Antu Ljubičića (65) i teško ga ozlijedili. U noći sa srijede na četvrtak Splićanin Ljubičić je izišao u šetnju, koju je prekratio s nekoliko rakija i viskija. Kad je osjetio da je za dom spreman krenuo je put Bačvica, dijela Splita u kojem već duže vrijeme ordinira bista Rade Končara, navodnog narodnog heroja, komunista kojeg su Talijani na temelju pravomoćne sudske presude strijeljali 22. svibnja 1942. godine u Šibeniku.
Ničim izazvana, bista Rade Končara nesretnom Ljubičiću slomila je nogu, zbog čega ga čeka složen operativni zahvat i dugotrajan oporavak. Da takvo što ni u snu nije mogao očekivati, Ljubičić je dao do znanja pojašnjavajući da Končara ne zna i da protiv njega i njegove obitelji nema ništa. – Ne volim komuniste, partizane i Srbe. Narodne heroje isto ne volim. Nikada to nisam volio, rekao je, razumljivo, Ljubičić novinarima splitskog dnevnog lista.
Nije ovo prvi put da se spomenički ostaci jugokomunističkog režima pokušavaju strovaliti na hrvatskog čovjeka, kao pojedinca i kao narod u cjelini. Preko tri tisuće takvih pokušaja zabilježeno je od trenutka kad je hrvatski narod započeo svoju borbu za slobodu i demokraciju do današnjeg dana, kad izborenu slobodu zasluženo i vedro uživa. Najteže i najbestijalnije pokušaje spomeničkog obrušavanja pamtimo iz rata.
Nije ovo prvi put da se spomenički ostaci jugokomunističkog režima pokušavaju strovaliti na hrvatskog čovjeka, kao pojedinca i kao narod u cjelini
Mlađe generacije možda se neće sjetiti slučaja iz 1992. godine, kad se na jedan od naših elitnih vojnih odreda obrušila tridesetmetarska skulptura na brdu Blažuj, najveća apstraktna skulptura na svijetu, Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije, monumentalno djelo kipara Vojina Bakića. Srećom, monumentalni ostatak jugokomunističkog režima tom prilikom nikog nije uspio ozlijediti, jer elitna jedinica Hrvatske vojske koja se s njime suočila bila je na sigurnoj udaljenosti u trenutku njegovog obrušavanja. – To je bio spomenik ljepoti, tvrdio je svojedobno Tonko Maroević, ali s ostacima jugokomunističkog režima čovjek očito nikad ne može biti dovoljno na oprezu.
Već godinama se na Hrvate i Hrvatice obrušava i spomenik na Petrovoj gori, Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, padaju s njega ploče od nehrđajućeg čelika, ali naš narod za sada ih uglavnom uspijeva preusmjeriti na željezni otpad, gdje drže vrlo lijepu cijenu. Spomenik se – još jedno monumentalno djelo Vojina Bakića – sav očerupao, kao da se nalazi u kakvom ruglu od države, među barbarima, a ne u civiliziranoj zajednici kakva Hrvatska jest. I nitko ništa! Nitko ništa ne poduzima već godinama, ploče od nehrđajućeg inoxa padaju ljudima na glave, polugoli, očerupani spomenik skandalizira svakog tko ga vidi i u svijet šalje pogrešnu poruku o našem narodu. A vidio ga je nemali broj ljudi, jer dospio je čak i do New Yorka, gdje su u MoMA-i izloženi maketa spomenika, nacrt i fotografija sadašnjeg stanja. Obrušavanje jugokomunističkih spomenika na Hrvate i Hrvatice tako je postalo svjetska atrakcija.
Stotine i tisuće antifašističkih spomenika i spomen obilježja obrušilo se Hrvatima i Hrvaticama na glave, Dalmatincima i Dalmatinkama obrušili se na tjeme djedovi i babe iz Prve i Druge dalmatinske, noge im zapliću kosti pradjedova sa Sutjeske i Neretve, ali slobodni hrvatski narod za sada se vrlo uspješno nosi s tim neobičnim problemom i koliko se možemo sjetiti Anto Ljubičić iz Splita prvi je čovjek u Hrvatskoj kojem su spomenički ostaci jugokomunističkog Drugog svjetskog rata ozbiljnije uspjeli nauditi. Obrušavanje se nastavlja.
