Nisu za to krivi Brkić, Stevo Culej i njima slični. Oni su iskoristili pruženu priliku. Oni su uzeli ono što smatraju da im pripada, jer, pobogu, oni su branili ovu zemlju i zbog toga vjeruju da ona ima živjeti i graditi se po njihovoj mjeri. Krive su političke garniture koje se ne žele obračunati s takvim načinom vrednovanja ljudi. Sad je već nesumnjivo da se Andrej Plenković želi riješiti Milijana Brkića, ali predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer ovim obračunom niti u ludilu se ne namjerava upustiti i raščišćavanje Augijevih štala, koje smrde do neba. Ne, on se obračunava s Brkićem zato jer mu ovaj smeta, a na njegovo mjesto će, ukaže li se potreba, koliko sutra instalirati drugog »ratnika«.

Milijan Brkić i ljudi poput njega, dakle, svoj politički i drugi uspjeh mogu zahvaliti ponajprije ratu, najvećoj traumi koju jedno društvo može iskusiti. Ništa osim rata, ništa osim traume koju smo preživjeli Brkić nije imao ponuditi kao zalog policijskoj, obavještajnoj i političkoj karijeri koju je gradio. U školi nije bio najbolji, naprotiv prepisao je diplomski pa ga je bio prinuđen ponoviti. Nije bio najbolji niti na policijskom poslu, jer policajci ne odbijaju zapovijedi onako kako je on to svojedobno učinio u slučaju vezanom za lov na ratnog zločinca Mirka Norca. Potonji grijeh u svakoj uređenijoj državi bio bi dostatan da zauvijek čovjeku zapečati karijeru, ne samo policijsku, nego i političku. Milijanu Brkiću, pak, brojni mediji su pomagali da tu stvar okrene u svoju korist, što bi bilo nemoguće da ovo društvo nije toliko opsjednuto ratom. Ako čak i ratnog zločinca Mirka Norca pripuštaju kao svečanu uzvanicu na ratne obljetnice, kako bi onda štetovati mogao Brkić, koji je u slučaju Norac odbio postupiti po naređenju?

Nisu Milijanu Brkiću naštetile niti sumnje koje se pletu oko njegove pozamašne imovine. Pravi je misterij kako čovjek od redovnih primanja može zaraditi onoliko koliko je u zadnjih deset godina zaradio Brkić. Mediji danas pišu o njegovim milijunskim transakcijama, o operacijama s Karlovačkom bankom, donose fotografije njegove obnovljene rodne kuće, prisjećaju se Opatovina projekta… Brojke koje se danas navode uz Brkićevo ime uveliko premašuju iznose koje je ovaj čovjek mogao zaraditi od plaće, ali nikome iz HDZ-a to do sada nije bilo sumnjivo, barem ne u toj mjeri da se javno zapita što radi bivši policajac, obavještajac i političar da mu se na obiteljske račune slijeva toliko novca. Ne, Brkić je do jučer bio zaslužni građanin ove zemlje, zato što je ratovao i ništa osim te zasluge nije bilo važno. Izuzev par novinara i novinarki, nitko njegove poslove nije javno stavljao pod znak sumnje. Međutim, Brkić je sad zasmetao tamo gdje se ne smije smetati, jer i iznad »onog« ima »ono«. Iznad Brkićevih zasluga, zasluge su HDZ-a, stranke koja se također ne odriče političkog profita što se može izbiti iz ratne traume. Tek kad je Brkićeva politika zaprijetila politici stranke – došlo je vrijeme da se ratnog zaslužnika podrobno preispita. U pitanju je, dakako, obračun od kojeg društvo neće naročito profitirati. I dalje će ostati važna samo ruka na srcu, pozivanje na boga i domovinu te pozivanje na rat, nepresušno vrelo brojnih naših današnjih nevolja.