Velike poplave

Kvadratura druga Đermana Ćiće Senjanovića

Ćićo Senjanović

Malo me HTV stavila u protuslovlje. To je javna televizija, tribala bi  služit narodu, a jedan bitni segment narodnog gušta ne puštat na  naše ekrane.



U zadnju deset dan dva puta san svršija u bolnicu, ali to nije važno. Važno je da san živ, a na momente i dišen. U  bolnicu san se već tako udomaćija da me osoblje svaki  put dočekuje ovacijama. A di neće kad san fin i dobar.  Namistin onu nevinu facu, obučen kapotoj i šetan po odjelu. Prvo san iša u inspekciju muškoga zahoda. Savršenstvo. Reklo bi se da si u vlaku za Evropsku uniju. Za Sofiju, recimo.  Dva su zahoda i oba su bez daske. U jednoga voda teče nemilice, bez  prestanka, a u drugi nema špaga, tako da se za potegnit vodu vaja popet na školjku i pritisnit oni komad plastike na vodokotliću. Kako mi  je bilo žaj da se u oni prvi kondut voda rasipa, to san špagon pritega  ništo gori u vodokotlić i ferma san vodopad.


Vridin zlata ovima u bolnicu. Više san in ja učinija ušteda nego cili  odjel u misec dan. Ali ovi put san skroz opušten. Doktorica mi govori  da će me na kontrolu zadržat desetak dan, a ja se blaženo smijen. Ova  tri puta dosad san bija napet ka struna. Nisan ima dopunsko i svaki  dan san se osjeća ka da san u taksi. Ja ležin, a brojčanik otkucava. Vajalo bi mi se javit ravnatelju Marasoviću da mi produži boravak bar na  misec dan. Dopunsko mi je u žep, a ovde mi je ka u hotel. Spiza lipa, s  izračunatin kalorijama, tako da nima debljanja, a daju ti je svaki dan  jušto u minut. U osan marenda, u podne obid i u šest večera. Ništa ti  neće past na želudac, tako da zaspeš ka anđel. Još da me uspiju izličit,  ili da bar uvatu konce o čemu se radi, ćutija bi se ka u raju. Ali ne moš  od bolnice baš sve očekivat. Ol nije dosta da si u čisto, da si sit i da je  osoblje ljubazno. A to, kad me pustu doma pa ja počnen osjećat probadanje u prsi, gušenje i pritisak, to nije u njihovoj nadležnosti. Oni  odgovaraju za me samo dok san u bolnicu. Predložija san ženi da minjamo stan za apartman u bolnicu, a ona mi govori da bismo izgubili  na kvadratima. Naš je stan 60 kvadrati,  a ovde apartman nema više od  30. Nek je na Bačvice kvadrat tri iljade, to bi Milinović nama dugova  90 iljad euri. A to su lipi pinezi. Mogli bismo žena i ja ić na sve kulturne priredbe u gradu, onda u kinoteku, pa u Pinakoteku Franjevačkog  samostana Gospe od Zdravlja, a bude umjetnosti i po ovin kafićima  koji su se bacili na književnost, tako da bismo cili misec mogli bit sudionici umjetničkih uzbuđenja. 


U svemu tome ima samo jedan nedostatak, a to je da smo osuđeni  isključivo na splitsku umjetnost. Kako mene svaku malo počne gušit,  to nikad ne smin bit daleko od Križina. Oni već znaju sve moje simptome, nakljukaju me čudotvornin tabletama i učas san zdrav. Šta je  još pohvalno, ovde likari imaju puno povjerenje u pacijenta. Kad me  prošli put otpuštalo, pita me likar: “Kako si?”, a ja govorin: “Ka kralj!”,  a on će meni: “Ajde živi ka šta si živija, čuvaj se zadimljenoga prostora  i nagle promjene temperature.” Čudin se, jer pri koji dan mi je reka  da će mi prije otpuštanja učinit EKG i ultrazvuk srca. Ali ništa ne govorin, jer grubo se čoviku mišat u posal. Ajde, ne vaja dušu grišit, jer  pri nego me otpustija, reka mi je da se skinen. Onda me posluša na  slušalice. Udrija me po kostima i govori: “Ka zmaj si!” To me  podsjetilo na onu regrutaciju iz Veloga mista, kad su se isprid likara redali  splitski momci, a on bi in na prsi prislonija slušalicu, ali ne duže od  desetinku sekunde i reka: “Tauglih!”,  a to oće reć – sposoban!




I tako san ja izaša sposoban iz bolnice, a do par dan me počelo probadat u prsi. I evo me opet u bolnicu. Stavilo me na ultrazvuk srca i  našlo ništo vode oko pluća. Sad radimo na isušivanju. Pa kad sve to  isušimo, onda ćemo se uvatit uzročnika skupljanja vode. Naslućujen  da bi to moglo bit ovo moje srce koje je oslabilo, pa će ga vajat odnit  na generalnu. I sad su mi se svi prijateji, rodbina i znanci bacili u potragu za najboljin mogućin mehaničaron. Odnija vrag i pineze, ali isto  ne virujen da će me skupo doć. Jer, njegove su samo ruke, a cili materijal je moj.


Haubice moja draga


Malo mi je moje muke ovde po bolnici, nego me se još nadoveza i  Ivan Starčević. To van je oni novinar koji u Novome listu komentira  sve ono ča se vrti po televiziji, ali tako da ti je boje da te Haag prozove  nego da te Starčević spomene. I kad me nazva, noge su mi se osikle.  Srića da san leža, jer bi se bija izvrnija. Govori on meni: 


– Ej, pa što ti nas maltretiraš s tim tvojim prijateljima iz vojske. Malo ti je što su iz vojske, nego su još i Srbi. Evo, citiram ta imena: Migan, Sava, Planinko… Ma, koga briga za njih i za tvoju vojsku? To je isto kao kad bih ja privatizirao svoju kolumnu i stao spominjati svog  druga iz vojske Stevu Torlakovića…


– Di si služija vojsku?


– Ništa ja nisam služio, ja sam gospodario. Bio sam u Varaždinu,  nišandžija na haubici.


– Kako bi se na hrvatski reklo nišandžija


– Ni to ne znaš?! To ti je stara hrvatska riječ – ciljničar.


– I šta ćemo sad?


– Ništa. E, pa taj moj Stevo Torlaković, joj koji je to drugar bio. Ja  sam ga zvao bata Đuki, a igrao je rukomet ko iz snova. Čak je i nekakav reprezentativac bio. On ti je rodom iz Kraljeva, e baš bih ga volio  opet vidjeti. Čuo sam da se oženio negdje u Dalmaciji…


– Ivane, jesi li se ti to raznježija?


– Još se nije taj radio za kim bih se ja razjecao.


– A Stevo Torlaković?


– E, moj bata Đuki je nešto drugo.


Narodno blago


Malo me HTV stavila u protuslovlje. To je javna televizija, tribala bi  služit narodu, a jedan bitni segment narodnog gušta ne puštat na  naše ekrane. Znan da to nije ni pošteno, ni demokratski, ali ja se toj  televizijskoj cenzuri najiskrenije veselin. E sad, bi li to tribalo zvat  cenzura ili očuvanje mentalnog zdravlja, nisan baš siguran.Ma, radi se o onoj reklami di se pušta Halida Bešlića i još niki sastav, a sve garnirano s nekon pivon koja je pokrovitelj njihove velike  turneje. A muzička podloga cile te reklame je čisti narodnjak. Kad san  to vidija i čuja, vas san se zgrčija. Bilo mi je za zaplakat, jer su narodnjaci uspili srušit i tu zadnju barijeru koja nas je čuvala od njihovoga  zuluma.E, sad se vraćamo na početak. Nekome je to najlipša muzika, a meni je to najveći zulum. I ako narod hrpimice ide slušat tu muziku, pada u trans, diže ruke i piva skupa s pivačima, je li najnormalnije da televizija prati i reklamira te događaje? Ili bi tribala bit filter koji će nas  spasit od medijskog zagađenja? Jedva čekan ovi novi zakon o javnoj  televiziji.Možda uz ove narodnjake udru embargo i na HDZ.


više vijesti