Izložba skulptura velikog francuskog umjetnika kiparstva Augustea Rodina, koja trenutno gostuje u Hrvatskoj, još nas je jednom podsjetila da smo zemlja iz koje je ponikao i kojoj je svoju ostavštinu darovao jedan tako snažan, izniman umjetnik kao što je to bio, i naravno još uvijek kroz svoje djelo to jest, Ivan Meštrović.

Namjerno kažem »podsjetila«, iako bi možda ipak trebalo ostaviti otvorenom dvojbu je li tu riječ samo o zaboravu značaja i moći jednog takvog, neponovljivog u povijesti kiparstva, djela, ili je možda ipak riječ i o neznanju – nesposobnosti matične umjetnikove sredine, da poima, vrednuje i zastupa u domovini i svijetu ono što je tako neosporno veliko i značajno, i što odskače od klasičnih mjera i parametara?

Trenutna izložba s Rodinom kao da ponovno aktualizira naše dvojbe – je li Meštrović uistinu tako dobar i značajan umjetnik? Možda ipak doista i jest, ukoliko ga je čak i veliki Rodin cijenio? Kažu, da su dva kipara bila u prijateljskim odnosima, razmijenili niz pisama… Rodin je, zamislite, o Meštroviću izrekao pune tri iznimno afirmativne riječi! Poklonio mu je i jednu svoju skulpturu, iako doduše…

Jadne su i žalosne te naše vječite provincijske skepse – tamo gdje doista nema nikakvih sumnji, mi zamuckujemo poput malih musavih seljančića, dok ondje gdje bi sumnji i propitivanja itekako trebalo biti, gromoglasno udaramo u naše talibanske bubnjeve. Naravno, u pogledu umjetnosti koju je stvorio Meštrović nije potrebno udarati u bubnjeve, to nipošto, ali trebalo bi biti jasno i posve neupitno da je Hrvatska zemlja – domovina, nadahnuće i ljubav, velikog, posebnog umjetnika, diva svjetskoga kiparstva kakav je bio Ivan Meštrović.

Posjetitelj Vatikanskih muzeja ondje će vidjeti Meštrovićeve skulpture, kao i posjetitelj Tate Modern Gallery u Londonu, posjetitelj Washingtona, posjetitelj zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku ili galerije Uffizi u Firenci… I posjetitelj Zagreba, Hrvatske, Splita, Dubrovnika, Rijeke trebao bi biti informiran o tome da je stigao u domovinu Meštrovića, ili, naravno, i Tesle, i to vrlo brzo nakon što nogu spusti sa stepeništa aviona na tlo ove jadne zemlje. To bi za nas trebalo biti primarno, za to se pobrinuti.  Ako ne možemo pojmiti djelo kipara Ivana Meštrovića, onda nažalost ne možemo pojmiti niti sebe.

Onda smo trajno, doživotno nesposobni da izađemo iz stanja nepokretnosti, neodlučnosti, inferiornosti i sumnji. Kako to da svijet može pojmiti Meštrovićevo djelo, a mi ne? Na godišnjicu kipareva rođenja Google mu je postavio posvetu na svojim web stranicama. Molim lijepo. Ne mislim da je tu riječ o manjku znanja i stručnosti, ta mnogi su se već pomno bavili njegovim radom, no iako, kažu, još uvijek nedostaje prave valorizacije. Naravno, kada se, kao i uvijek u našem okruženju, na koncu zatrpamo sporednim i za nas nebitnim stvarima, kao što su to privatan život ili politička uplitanja, tračevi i zlurade interpretacije.

Mi smo poput frustriranih i u sebe vječno nesigurnih roditelja, koji se ne usuđuju i ne žele priznati i prihvatiti iznimnost djeteta koje nas je nadraslo – rado bismo da ga netko ugledan i autoritetan izvana, iz velikih i važnih kultura, primi za ruku, dovede pred naše stado i svima obznani kako je naš mali netko poseban i vrijedan, te nam strogim dekretom zapovjedi da ga i doma trebamo cijeniti, koliko god nas to boljelo.

Jedno je sigurno – Meštrovićevu djelu ne treba nikakav alibi, ni od strane uglednog djela Augustea Rodina, niti nekog trećeg, da bi čovjek njegove snage i značaja, u suočenju s njime, postao svjestan. Naravno, šteta je da mi koji ovdje živimo ne znamo od naslijeđa jedne tako visoke inteligencije, duha i darovitosti učiti, i naučeno implementirati u vlastite živote i boljitak, čime god da se bavili. No mi smo jedna duga, stara, posve dosadna, neuzbudljiva i sasvim sigurno nepromjenjiva priča.