Nakon »Hotela Zagorje«, romana koji je s prodanih dvadesetak tisuća primjeraka postavio novu mjeru književnog uspjeha, čak i duboko u recesiji – bilo je za očekivati da će druga prozna knjiga Ivane Simić Bodrožić biti gladno iščekivana od mnogih koji su voljeli njezin romaneskni prvijenac. Ali, mjesecima nakon što je objavljena, njezina zbirka priča »100% pamuk« jedva da je ponegdje sramežljivo spomenuta, a ako i jest, to je bilo prigodničarski, nakon promocije. Otad – muk.

  A »100% pamuk« je više nego dobra knjiga. Njome se Ivana Simić Bodrožić potvrdila kao autorica čija književna moć nadilazi puko izbacivanje autobiografskih epizoda, na što su neki svodili »Hotel Zagorje«. Napisana s majstorskom pomnjom prema stilu, rečeničnom i sintaktičkom ritmu, svaka od ovih petnaest priča doima se kao koncentrat promašenog života, snimka točno onog trenutka u kojemu je sve pošlo krivo. To su mali životi, ukaveženi stanovima u novogradnji na periferiji, učahureni bračnom dosadom i malim razočaranjima koja su se opasno nataložila; taj će talog nekako morati čistiti poražene majke, kućanice, sirote hrvatske gospođe Daloway iz čije perspektive gledamo ovaj svijet, njegovih pedeset nijansi sive. Svaka od ovih priča budi neku prituljenu, oporu melankoliju, Ivana Simić Bodrožić zna s tim stvarima, prepoznatljiva je po načinu na koji dozira emocije, žonglira tim knedlama u grlu, a ispod svega, kad se ogoli, ostaje samo neka tužna, poznata ljudskost.

   Ovim pričama ne trebaju teme iz »Dnevnika«, one su moćne i bez rata i bez politike, bez »velikih« tema s Ovih Prostora. I možda je u tome odgonetka misterije: o ovoj se knjizi rezignirano šuti jer njome nije uzburkana krv prosječnog Hrvata koji s književnošću dolazi u doticaj samo kad – kako ironično kaže Mirko Kovač – kao govnovalj prevrće teško breme historije