Kulturna revolucija je moguća. Nećemo ovdje »ne« ispred »moguća« staviti ni u poslovične novinarske zagrade; formulu koja podjednako štedi prostor i čuva novinara od izricanja jakog/kontroverznog stava upitne vjerodostojnosti. Ne, kulturna revolucija je itekako moguća ako vam je dan mandat da je provedete, a vi ste rušilački raspoloženi. Rušiti, znaju to svi koji su ikad išta rušili, kudikamo je lakše nego graditi. Možda iza ruševina ponekad ostaju ožiljci, ali ako se zovete Zlatko Hasanbegović, a netko posve sulud vam je dao da se igrate u Ministarstvu kulture monopolija pod nazivom »Nova kulturna revolucija«, onda ožiljaka zacijelo neće biti.
Revolucija o kojoj je ovdje riječ tiče se jednog od brojnih onih poteza ministra s prstom na okidaču koje i ispodprosječno informirani u Hrvatskoj već znaju nabrojiti: raspuštanja stručnog povjerenstva za neprofitne medije i svega onoga što je nakon toga uslijedilo, a tiče se ukidanja programa njihova sufinaciranja. Kao što je to Hrvatsko novinarsko društvo plastično istaknulo: sa zadnjim danima rujna zbog te je i takve politike Z. H.–a bez posla ostalo 280 ljudi. Budućnost 20 neprofitnih medija, u kojima je radilo 30 stalno zaposlenih novinara i 250 vanjskih suradnika, neizvjesna je, kaže HND u priopćenju.
Rskrinkava HND neke od uobičajenih mantri ekipe koja je jedva dočekala takav razvoj situacije, pa ako i nisu na istoj ideološkoj ravni s ministrom. Poput one da neprofitni mediji koštaju porezne obveznike. Nije istina, jer je novac za njih namaknut iz postotka od igara na sreću. I pritom se radi o mizernih tri milijuna kuna koje su probale sačuvati ono što danas zvuči kao neka šala iz prošlih vremena: novinarstvo. Teme koje komercijalni mediji neće otvarati (zbog političko/obavještajno/kriminalnih pritisaka ili pritisaka oglašivača), cijeli sektori, poput kulture (koju dobar dio mainstream medija proganja ili šikanira), sve je to, i puno više, koliko-toliko prosperiralo politikom potpore neprofitnim medijima. Ali ne, eto ga Z. H. na krilima pravedničkog gnjeva, ruši i ruši, da bi na tim ruševinama – potpomognut djelovanjem (nekad smo mislili opskurnih, a sada već mejnstrimaških) hrastova, obiteljaša i kompanije – oblikovao novo nacionalno biće.
Najružnije u cijeloj priči nije to što je Hasanbegović na mjesto prvaka hrvatske kulture zasjeo zato što je jedini pristao na smanjenje proračunskih izdvajanja, nije najtužnije ni sve ono u što on vjeruje, kao ni to što je pokušao napraviti. Jer ako je imalo razbora u Plenkovića, Hasanbegović to nikada više neće raditi. Plenković ne može ignorirati potporu koju uživa u HDZ-ovom delegatskom, ali i biračkom tijelu (zbog čega je i dobio visoko mjesto na listi), no trebao bi biti miljama daleko od bilo kakvih izvršnih (o)vlasti. Naravno, i iz saborskih odbora može se učiniti nepovratna šteta (šifra: Ilčić, Hrast i kurikularna reforma), ali Plenković ne može zanemariti Hasanbegovićevu popularnost i jedini način da supostoje je da ga ne ignorira, ali maksimalno pacificira.
