Sokol, Tomislav Sokol, koji nije James Bond, ali jest na tren bio poput mitskog lika iz kakvog deseterca, onog koji se zbog vlastite supruge i nesumnjive ljubavi usudio javno kritizirati vlastitu stranku pa makar nagrabusio.

Sokol koji leti da poleti i još brže sunovrati natrag u gnjezdašce suočen sa silom neviđenom, onom koja mu je lijepo objasnila da se uvijek može vratiti iz EU parlamenta u ovu našu kasabu ako mu nije dobro plesati po zadanim notama. Sokol koji je odlučio na teži način osvijestiti što znači ona narodna i domoljubna i domobranska koja rezolutno zapovijeda da se ne pljuje u tanjur koji te hrani, ili pak ona koja suptilno diktira da se konja veže gdje gazda kaže. Sokol je na tren mislio da može i drugačije.

Svi su izgledi da uskoro neće moći nikako. Jedno je teorija i to demokratsko pravo svakog od nas da trabunjamo što nam drago, a drugo ja famozna unutarstranačka demokracija o kojoj god stranci ili organizaciji govorili. Sokol se usudio prozboriti koju, predsjednik stranke žustro ga je podsjetio tko je tu predsjednik stranke i priča je naprasno završila kako je naprasno i počela. A šteta je, jer nudi se tu materijala za ozbiljan dramolet.

Ma realno što je Sokol naspram mladog tića Jakova Jozinovića. To je onaj koji ničim izazvan puni dvorane u nas i po »regionu« samo zato što dobro pjeva davno ispjevane pjesme. Nitko i ne zna pravo koja je tajna njegova uspjeha, bit će da ima nešto u činjenici da taj o ničemu stava nema.

Njemu je samo da ljubav širi, a gdje će je širit i pred kim, savršeno ga se ne tiče. Ljudi su ljudi gdje god da su, garant misli mlad i naivan Jozinović.

A kad tako misliš, pa uz to često spominješ da je sve uz Božju pomoć, i kad imaš ispjevanu pjesmu imena »Ispred bijele hostije« naravno da te ultimativno hoće Laudato TV pa da nastupiš u onom mega okupljanju ljubitelja duhovne glazbe zvanom »Progledaj srcem«. No, očito je ponestalo vanjskih neprijatelja ljutoj desnici svim Trnjanskim kresovima usprkos, pomanjkalo toliko da su morali naći metu u vlastitim redovima. Oni koji su desnije od najdesnijeg frktali su u dane pred koncert tražeći da se ne da momku pjevati kad je pjevao u Novom Sadu. Uglavnom i od tog bi se dao film napraviti, recimo Sedlar bi to ‘ladno mogao, da nije i većih problema. Ma, nije to tema.

Da nisu onda ipak ustaše i partizani, svekolika potreba da se objašnjava nemoguće i nanovo odgovara na pitanje tko je onomad oslobodio Zagreb i zašto!?

Da nije Tajvan, Paking, Putin, Ukrajina!? Da nije Hormuz, ili hantavirus!? Farma pilića? Farma podatkovna? Životinjska farma? Možda ipak sportski savezi nakon slučaja Pavlek, ta činjenica da će od sada, puj pik, sve biti transparentno, svaki trošak prikazan u realnom vremenu. Nema labavo, poručuje ministar sporta dok objašnjava nova pravila.

Oooo, kakav bi sad mogao krenuti egzodus svih tih silnih sportskih djelatnika iz svih tih silnih saveza kad para nema, odnosno sad kad prilike ne bi smjelo biti da se bude a la Pavlek. Čeka nas amaterizam, a to ljudi s ovih prostora ama nikad voljeli nisu. Pa nećemo spominjati.

Elem, što je onda to što nas žulja!? Ustavni suci nisu, to je već smorilo svih taman toliko da nećemo ni primijetiti kad ih se izabere. Ali mogle bi zato temom biti ni manje ni više nego trešnje! Jer trešnje su došle skupe koliko i kilo janjetine! Trešnje!? To voće koje smo do jučer brali onako usput sa susjedovih stabala evo košta koliko kilo janjetine.

Trešnje!? Trešnje su nova kava, ona kava od preko dva eura s Korza, Straduna, Pjace koja nam je bestidno podrivala turizma i umalo uspjela. E, pa tamo gdje je stala kava, nastaviše trešnje. Trenutak kada će po društvenim mrežama osvanuti fotografije trešanja najskupljih na kugli zemaljskoj samo što nije. I nema tog ministra turizma koji će pukim apelom da se snize cijene svega turističkog išta spasiti. Neka ih snizi onaj koji ne misli da su trešnje samo jedna od karika u lancu u kojem je sve došlo skuplje od janjetine. A nekad….

Ja se odma’ sjetim barba Jakova Paprice iz mog sela šta je uzgajao jagode i kriše kako smo zvali trišnje. Dugo sam mislio da su kriše zato što se »krišom kradu«. Uglavnom, ja ne znam što je barba Jakov radio s trišnjama i jagodama, valjda ih je negdje prodavao. Mi mulci smo mu krali te prve trišnje, znali smo urama sjedit na grani sve dok barba Jakov ili njegova žena ne bi došli sa štapom. Onda bi nastala bežanija, a on bi za nama vika’: »Sram vas bilo, lupeži, reći ću vas materi i ocu.« To je trajalo godinama i uvijek ista priča. Koju godinu kasnije kad sam već bio u srednjoj školi, pričao sam s barba Jakovom i pitao ga zna li on da sam i ja bio među onima koji su mu krali trišnje.

– Znam – reče mi.

– Pa zašto nas onda nikad niste špijali materi i ocu? – ja u čudu.

– A onda bi igra prestala – mudro će barba Jakov.

I meni suze, evo i sad. Barba Jakova više nema. Ni njegovih trišanja. Ali igra s trešnjama se evo i danas nastavlja.

Igra, kaže naš Ivan. Bit će da i jest igra, samo druge vrste, i oko ovih prvih trešanja, onih kojima ni stađun nije, koje sladora ne mogu imati sve da i hoće ako već nisu uvezene tko zna otkud. Igra posve nalik onoj u jednom supermarketu u kojem indijsko grožđe bez koštica (!?) košta 1.96 eura, a trešnje prve što se i uz cestu prodaju evo i po 20 eura idu. Trgovina? Ekonomija? Slobodno tržište!? Bit će da je najprije pohlepa. Trešnje su preko noći postale ona mitska kava, ali i nije loše da ih ima. Nije loše da svako toliko podsjeti nešto do kud nas je dovelo štošta, od one težnje za 200 bogatih obitelji, preko unutarnje i vanjske demokracije, do odlučnog možda. Pa kad ministar turizma zavapi da se snize cijene prije nego svi potencijalni turisti shvate kako smo preskupi, da ga trešnje skupe ko janjetina sjete kako nije to samo do skupih apartmana i do zla boga preskupih restorana, već da ima nešto i do drugih stavki što račun čine. I zato nije u pravu premijer kada snervan skače u prsa novinarki koja bi rado da od njega čuje komentar vapaja ministara turizma, da od njega čuje što to država sniziti može. Nitko ne dovodi u pitanje sve trude Vladina, poglavito vezano uz energente, ali igra gotovo pa jedino na turizam jednostavno je rizična od starta. A jedva da se išta radilo da tako ne bude. Pa su se polakomili svi, pa je turizam pojeo i ono malo zdrave supstance ovoga društva, pa se kolo teško vraća unatrag. Kilo trešanja košta koliko i kilo janjetine. Da je šala ne bi bila loša, kad ono istina. A nije im još nije vrijeme da sazriju kako valja.

U jednom uredu na zidu plakat. Tu je ponajprije dekoracije radi, barem se na prvu tako čini. Na njemu logo do loga naših tvornica i poduzeća. Ima nekog zavodljivog šarma i vještine u grafičara i dizajnera koji su sve te logotipe smišljali.

Na plakatu, onako od oka, brat bratu dvjestotinjak firmi, poduzeća, tvornica s kojima smo se ponosili. Ili se ponosili i nismo kad nam se činilo normalno da nam hrane obitelji. Da se sada krene brojiti, bit će da ih ni trećina s plakata nije još uvijek na životu. Bolje ne brojati ništa.

Makar, tu negdje na tom plakatu leži odgovor na mnogošto, od pitanja kako nam se dogodi Sokol Bond, preko ekstrema kojima fali neprijatelj pa makar da je u njihovim redovima, do najpoznatijeg hrvatskog »turista« u Kazahstanu. Tu negdje, lako moguće, dade se shvatiti i kako to da trešnje plaćamo 20 eura uvjereni da je sve to pitanje ponude i potražnje i ničeg drugog.

Gdje nestade zdrav razum, s kojim logom, s kojom firmom, s kojom krivom i kratkovidnom odlukom smo ga devalvirali posve, tko bi ga znao. Al’ nestade ga poprilično. Ima zato Lelek. Ima, kuku lelek. I trešnje skupe k’o jenjetina.