Zavođenje reda u državi koja je propupala na neredu, uvijek je krajnje nezahvalan posao. Verbalno, jasno, svi su za to da se red u, recimo, poslovanju uvede – jučer, no samo dok se ne zakuca na njihova vrata. Onda poduzetnici plaču zbog objave lista poreznih dužnika, ugostitelji zbog fiskalnih blagajni koje da će ih upropastiti, a šv… prekupci s tržnica zbog tehničke poteškoća pri rukovanju istima. 

  Suze »malih ljudi«, pritom, ljudski su i medijski kurentna roba, jer nije mali broj onih koji će stati na stranu potlačenog pojedinca u srazu sa »svemoćnom« državom koja im, eto, zbog nekoliko kuna na par dana zatvara objekte usred sezone. 

  Slično je i kod pokušaja uvođenja reda u bilo kojoj djelatnosti u državi: eno liječnici prijete štrajkom jer je sud ukinuo Kolektivni ugovor koji je lukavi Dado Milinović potpisao malo prije nego je otišao u opoziciju, Vilim Ribić bi najradije jurišao na »Bastillu« zbog ukidanja dijela dodataka na plaće, pravosuđe se diže na zadnje noge na svaki pokušaj analize rada sudaca, a poljoprivrednici nalinkani na državnu blagajnu sustavom poticaja koji je bujao onako kako je već sve bujalo u vrijeme Sanadera i povoljnih kredita ionako ni ne gase traktore, a poduzetnici, krupniji i manji, ni ne pokušavaju zakopati ratnu sjekiru s ministrom financija. 

  Valja stoga očekivati u ovo ljetnje vrijeme i dalje slapove priča o tužnim sudbinama osiromašenih medicinskih sestara, profesora, skoro propalih poljoprivrednika i jadnih ugostitelja i šv… prekupaca s tržnica koji stenju pod nemilosrdnom Linićevom čizmom. Ukorijenjeni otpor i nesimpatija prema pokušajima da se red uvede je razumljiv: nitko ne voli kad mu se dirne u ono što smatra svojim stečenim pravom, makar se radio o posve nepravnoj ili financijski neodrživoj stvari. 

  Stoga svakako nije lako nositeljima državne vlasti kad se ide u ovakvu vrstu promjena, no, nisu ni birani zato da bi u klimatiziranim prostorijama Banskih dvora igrali Angry birds, a sanaderovsko gašenje svih požara skupo posuđenim novcem više ne dolazi u obzir. Stoga su sudari s mnogim grupacijama građana, u kojima će se liti tone stvarnih i krokodilskih suza mogli biti savršeno očekivani. 

  Promijeniti državu u kojoj je maksima desetljećima bila »pošteno, pa tko koga zaj…«, po definiciji je izuzetno težak posao. Napraviti od porezne uprave i inspekcija koje su se znale »rješavati« malo boljim ručkom onakav strah i trepet kakav je primjerice IRS u Sjedinjenim Američkim Državama je dug i stresan zadatak. 

  Za ovu priču, međutim, trenutno nije bitno koliko taj zadatak trenutna državna vlast uspijeva ispuniti i ima li kolateralnih žrtava. Bitan je taj odium prema promjenama, nevjerica i bijes koje nastanu kad zakucaju na baš tvoja vrata. 

 

Nešto slično ovog tjedna u Hrvatskoj dogodilo se i na nogometnim stadionima. Desetljećima zagađeni proustaškim pokličima, nacionalnom i rasnom mržnjom koja se s tribina često slijevala u teško probavljivim slapovima, nogometni tereni ostali su posljednja društvena pozornica na kojoj se moglo bez ikakvih problema vrijeđati po svim mogućim inače ustavno zaštićenim kategorijama. 

  Naizgled, stvar se promijenila nabolje policijskim pražnjenjem dijela maksimirske tribine u utorak za vrijeme kvalifikacijske utakmice za Ligu prvaka. Ta ocjena, međutim, najobičnija je opsjena. 

  Treba ovdje definirati jednu stvar koja pomalo izmiče objašnjenju: sporno skandiranje »Mamiću, cigane…« ni u najmanjem smislu nije mišljeno kao uvreda Romima. Oni su u ovoj priči savršeno nebitni, mada se pogrdan izraz za njihov narod koristi u sloganu Bad Blue Boysa. No, sama upotreba riječi »cigan« u pogrdnom smislu, koliko god ona bila udomaćena na domaćoj javnoj sceni (ne samo, jasno, na sportskim tribinama), ipak je u biti rasna uvreda. I kao takva ne baš poželjna u društvu koje bi se trebalo graditi na razumijevanju i jednakosti.

  Međutim. 

  Evo samo najkraćeg presjeka hitova koji se inače mogu čuti na domaćim nogometnim stadionima: »Za dom – spremni«, »Srbe na vrbe«, »Ubij/Gazi tovara/purgera/Riječana/bilo koju naciju na svijetu…«, »Ajde ustaše»… Nikad dosad zbog ovih i milijun ostalih mrziteljskih slogana, neuspredivo gorih od onog upućenog maksimirskom bossu tribina nije bila ispražnjena, niti utakmica prekidana, a TV komentatori su uglavnom pričali o »sjajnoj atmosferi«. 

  Naravno, reći će možda netko dobronamjeran (što se na hrvatskom obično prevodio kao naivan), negdje treba početi. No, apsurde apsurda ovog slučaja nemoguće je ne vidjeti: veći su od gigantske sjeverne tribine koju su Franjo Tuđman i Zlatko Canjuga ostavili u nasljedstvo Maksimiru (i na koju je zdrobljeno toliko novca, preko 600 milijuna kuna, da se mogao izgraditi cijeli novi, supermoderni stadion). 

  Ponovimo, hrvatska policija nijema je cijela dva desetljeća na niz ozbiljnih profašističkih, šovinističkih i rasističkih uvreda na sportskim borilištima. Trenutak kad one postaju sporne i kad se aktivira represija je pritom isti onaj trenutak kad se, zbog mogućnosti isključenja Dinama iz bogatog natjecanja, ugrožava bogati i pravno neobični (jako, jako ublažena ocjena) biznis Zdravka Mamića. Čovjeka kojeg, jasno, nitko neće izbaciti iz svečane lože kad prijeti i udara, koji smatra da Srbi nemaju što tražiti u hrvatskoj Vladi, koji na javnoj televiziji otvoreno prijeti zaštićenom USKOK-ovom svjedoku i koji je imao više šovinističkih javnih istupa od bilo kojeg prosječnog navijačkog ultrasa. Huligan u odijelu je (zasad) i dalje nedodirljiv. 

  P.S. Bit će jako zanimljivo vidjeti koliko će se puta prazniti tribine (svih domaćih stadiona) ubuduće kad s njih krenu i neusporedivo uvredljiviji slogani od ovog upućenog Zdravku Mamiću.