Onaj tko je kojim slučajem više puta pročitao tekstove ovog autora na ovom mjestu u novinama, zna koliko inzistiramo na nužnoj promjeni Ustava. Jer za ovo što se događa s Vojnom sigurnosno-obavještajnom agencijom nisu najviše odgovorni ni Milanović niti Plenković, već bizarna ustavna rješenja koja guraju dva šefa izvršne vlasti u ovakve sukobe. Oni su postojali između svih predsjednika i premijera od 2000. pa dosad. Jedina razlika je u formi, odnosno u načinu na koji aktualni predsjednik države gura svoje argumente i pojašnjava ih u javnosti. Ostalo je sve isto. Hrvatska je specifična zemlja i po tome što osim klasične trodiobe vlasti na izvršnu, pravosudnu i zakonodavnu ona dijeli i izvršnu na predsjednikovu i premijerovu. Pa se onda događa ovo što se događa. Pa tako sada nemamo ni ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, a posljedica čega je da ona sada ne može raditi svoj posao. Takav cirkus od političkog sustava zaista nema ni jedna normalna demokratska država. Da je takav postojao tijekom devedesetih, lako moguće da danas predsjednik i premijer Hrvatske ne bi bili Milanović i Plenković, već Mile Martić i još netko iz vrha SAO Krajine koji je još uvijek živ. Ne daj Bože da nas danas netko napadne. Dok bi državni vrh dogovorio kako primijeniti sve te proturječne, nejasne i bizarne odredbe Ustava te zakone koji reguliraju zapovijedanje vojskom i sigurnosnim službama – nastradali bi i da nas kojim slučajem napadnu Lihtenštajn ili San Marino.

To je odgovornost sustava, ali postoji i ona druga. Politička i osobna. I to smo već sto puta ponovili. Osnovna odgovornost za to da nema nikakvih imenovanja za koje je potrebna suradnja Vlade i predsjednika je na Zoranu Milanoviću. Naravno, nije bez krivnje i Vlada koja je na početnu Milanovićevu blokadu odgovorila metodom tuk na utuk. Milanović i njegovi najbliži suradnici su krajem 2021. javno obznanili da neće biti nikakve njihove suradnje oko imenovanja sve dok ministar obrane ne povuče svoju odluku o umirovljenju zapovjednika Počasne zaštitne bojne brigadira Elvisa Burčula. Tada je započela kadrovska blokada koja traje sve do danas. Milanović je jučer naveo primjer kako je, dok je on bio premijer, njegov ministar obrane otišao razgovarati s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović oko jednog kadrovskog rješenja. Naveo je to kao način kako se usuglašavaju kadrovska rješenja. Nije, međutim, pojasnio kako bi njemu aktualni ministar obrane Mario Banožić mogao išta predložiti u situaciji kada se predsjednik države ne želi ni susresti s njim, a kamoli razgovarati o kadrovskim pitanjima.

Milanović proziva Vladu jer ona ne želi sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) na kojoj bi se raspravljalo o stanju u Oružanim snagama. S druge strane on je odbio sličan prijedlog Vlade da se to tijelo sazove kada je počeo rat u Ukrajini u veljači prošle godine. Milanovićev zahtjev za sazivanje VNS-a ima smisla. Ali imao je smisla i prijedlog Vlade na dan kada je počeo, ne možda treći svjetski rat, već prvi veliki korak prema njemu.

Mada treba paziti i kako se piše o predsjedniku. On je jučer napravio opasan presedan kada je zabranio dolazak na presicu novinaru jednih dnevnih novina. To se zaista nikada nije dogodilo. I prilično je bizarno. Znači li to da će ubuduće političari na izjave pozivati samo novinare koji im se sviđaju? Tužna je to i bespotrebna ekstravagancija šefa države.

Naravno, bez grijeha u cijeloj priči oko imenovanja nije ni Vlada. Uostalom, cijeli je sukob bespotrebno izazvao ministar obrane kada je ničim izazvan umirovio Burčula iako je Milanović tražio da ovaj ostane ne funkciji. Time je izravno ponizio Milanovića. I znao je, ili je morao znati, što što će se poslije dogoditi, da slijedi pravi politički rat u kojem je najveća žrtva država koju bi oni svi skupa trebali voditi na najbolji mogući način. To je sve dovelo do sadašnje situacije u kojoj Vojna sigurnosno-obavještajna agencija za osam dana neće moći provoditi operativne mjere jer ih nema tko zapovijediti. Neće biti ravnatelja, ni njegovog zamjenika. Suludi propisi zaista generiraju ove sukobe. Ali da su osobe koje obnašaju najviše dužnosti ipak odgovornije prema zemlji kojoj su na čelu, ovo se ne bi događalo.