Ankete pokazuju da je, glede i unatoč povremenim ozbiljnim korupcijskim aferama, vladajući HDZ vrlo stabilan na skoro 30 posto podrške. Taj rejting još i raste u zadnjim mjesecima, iako je bilo aktualno nekoliko afera, poput one »plin za jedan cent« i slično.

Ipak, samo neki ozbiljan korupcijski skandal može ovu Vladu koštati na sljedećim izborima. Po ostalim pokazateljima, podrška njima je stabilna – evo, rastu mirovine, obnova se ipak kreće, mjere pomoći gospodarstvu i građanima zbog energetske krize još su većim dijelom na snazi, i samo neka velika afera može ugroziti HDZ. Upravo je zato baš njima najvažnija antikorupcijska borba, a tom borbom ni sami nisu zadovoljni. Prema podacima koje Vlada iznosi u vlastitom izvješću, još uvijek se upozorava kako postoji previše javnih nabava u kojima se pojavljuje samo jedan ponuditelj. Naravno to automatski znači da nedostaje konkurentnosti, odnosno da je u pojedinim granama i sektorima zapravo još uvijek prisutno postojanje monopola.

Prema zadnjem izvješću, postoci ne idu u prilog namjerama vladajućih da uvijek u javnim natječajima osiguraju dovoljnu prisutnost konkurencije, pa je tako u 2019. godini bilo 17 posto natječaja s jednim ponuditeljem, a taj je broj čak i narastao kasnije, na 21 posto. To zvuči kao neka dosadna statistika, ali kad se konkretne nabave »prevedu« na svima razumljivi jezik, onda postaje jasno zašto je to važno. Nekad, kod velikih javnih nabava kao što su bile one za sustav obrane, ti su natječaji padali, a sada se vjerojatno u obnovi od potresa pokazuje koliko je važno da na natječajima bude osigurana istinska konkurentnost.

Uostalom, ako ćemo o konkretnim slučajevima, evo jednog »friškog« – svjedočimo teškoj borbi brodogradilišta Uljanik za opstanak. Već je raspisan tko zna koji natječaj po redu za traženje strateškog partnera koji bi bio zainteresiran uložiti i nastaviti proizvodnju. No, nije teško zaključiti zašto, među ostalim, to tako teško ide – iako je država pripremila teren, ponuditelja nema, i to vjerojatno baš zato što je nad Uljanikom još uvijek teret velike korupcijske afere koja i danas odmiče investitore od te tvrtke. Sjećamo se te afere, riječ je o nevjerojatnim ciframa – to je 900 milijuna kuna težak slučaj, gdje spis u ovom trenutku broji preko 15 tisuća stranica, a suđenje ni nakon četiri godine nije ni počelo nego su samo potvrđene optužnice. Normalno da se onda svaki potencijalni investitor boji što će naći u tim ladicama ako uđe u takvu firmu, i normalno da je teško naći ulagača koji će se to usuditi napraviti. Korupcija je najteže breme koje može biti na leđima neke firme.

S politikom je, doduše, ponekad i drukčije. U sedam godina mandata premijera Andreja Plenkovića bilo je na desetke afera, ili su ih mediji barem tako nazivali. Kroz Vladu je prošlo dvadesetak ljudi koji su morali otići zbog optužbi (mnogi su prošli na kraju i bez optužnica), ali se to teflon-premijera Plenkovića nije dotaklo. Slično je uostalom i u Rijeci, gdje je vlast već desetljećima ista, SDP-ova, štogod se dogodilo. Vjerojatno će birači do lokalnih izbora 2025. godine zaboraviti i aferu Sortirnica, i sve će, kao i uvijek, ostati po starom. Sjetimo se i slučajeva lokalnih čelnika koji su godinama nakon optužnica, pa čak i presuda, dobivali ponovo vlast – od Ivana Čehoka u Varaždinu, preko Matije Posavca u Međimurju, pa Vinka Grgića u Novoj Gradiški itd.

No, ipak, na primjeru Ive Sanadera, pa i kasnije Tomislava Karamarka (koji je kasnije zajedno sa svojim članovima obitelji uspio poreći optužbe) itekako smo se uvjerili da veliki korupcijski skandali mogu destabilizirati vlast. Zato je vladajućem HDZ-u veoma važno da dokaže da se u praksi na sve načine bori protiv korupcije, i da je Plenkovićev HDZ neki novi HDZ. Stoga je njihovo sadašnje nezadovoljstvo razinom konkurentnosti javnih nabava očekivano – jer tiče se prvenstveno njih samih i njihova ostanka na vlasti.