USKOK je obavio još jedno uhićenje. Iz brave je završio jedan visoki dužnosnik državne institucije koja se bavi time da svi plaćaju porez, te jedan poduzetnik kojem je ovaj navodno sredio da izbjegne blokadu tvrtke. Što ovdje reći nego da je ovo naravno jako dobra stvar. Uvijek je jako dobro kada netko tko koristi posao u državnoj instituciji za privatnu korist završi iza brave. Naravno, ovo je tek početak kaznenog postupka, uhićeni i mamu pravno na obranu i vidjet će se što će se iz svega ovog izroditi. Nije ovo neki slučaja uhićenja nekog kapitalca, ali ni ovaj uhićenika nije bilo tko.

Prvo je ovo veće uhićenje nakon odlaska Vanje Marušić s čelnog mjesta USKOK-a. Dobro je da se ova institucija vratila na naslovnice novina i prve minute televizijskih dnevnika borbom protiv korupcije, a ne vlastitim problemima i nikad do kraja razjasnjenim promjenama na čelnim mjestima.

Hrvatska jest zemlja raširene korupcije. Ova se tužna istina naprosto mora izgovoriti. I priznati. Nema nam druge nego konstatirati činjenice i pokušati pronaći neki izlaz iz situacije. Možda treba poći od toga da se prizna da korupcija nije nikakva novost i da ona nije počela 1990. kao što neki mediji vole isticati. Koruptivnih je radnji bilo i prije, i za prve i za druge Jugoslavije, pa i za vrijeme Austro Ugarske. Sitne i krupne prevare onih koji imaju utjecaj u državi pa ili iz nje izravno kradu ili trguju utjecajem pa to omogućavaju drugima nisu nikakva novost i izum suvremene Hrvatske.

Da ne idemo čak do dvojne monarhije dovoljno je vratiti u vrijeme prve Jugoslavije kada je premijer Nikola Pašić na navode da njegov sin zarađuje milijune švercajući šećer lakonski odgovorio – što ćete, djeca vole slatko. Oni dovoljno stari sjećaju da je korupcija i sitna i krupna cvjetala i u drugoj Jugoslaviji. Radnici bi iznosili repromaterijal iz tvornica. Poslovođe trgovina bili su bogati ljudi. Direktori su imali više stanova, jedan za obitelj, drugi za ljubavnicu, plus vikendica i zemljište na moru. Partijski prinčevi i menađeri uvozno izvoznih tvrtki već su tada zarađivali prve milijune maraka koji će im poslije dobro doći u privatizaciji i tranzicijskom kaosu. Ali sve to nije bilo toliko vidljivo.

Nezaposlenost je bila mala, mediji su bili kontrolirani, a zbog same prirode sustava ipak se nije mogla ukrasti cijela tvrtka. Ali da se kralo, kralo se.

Što se događalo nakon devedesete također je jako dobro poznato. Toliko poznato da i nije potrebno ovdje previše pisati o tome. Jer manje više svi znamo što se sve događalo. Ali ostaje pitanje kako je to moguće. Jedan od političara tijekom devedesetih objasnio je to duhovito, ali ipak netočno. Da su Hrvati bili nezadovoljni svim državama u kojima su bili pa su ih iz osvete potkradali gdje su stigli. Pa da su se toliko navikli na tu muljažu pa da su nastavili potkradati i svoju vlastitu državu koju su eto dobili nakon punih tisuću godina.

Naravno, situaciji nije pomogla i činjenica da smo od 1918. živjeli u državama koje su bile jako kopruptivne. Da je reda bilo jedino u Austro Ugarskoj, pa da je kada smo iz nje izašli sve krenulo po zlu. Ima i u tome istine, mada je dobar dio Hrvatske bio u mađarskom dijelu monarhije koji se baš i nije isticao nekim velikim redom kakav je vladao u onom germanskom.

Red navodno vlada jedino i sjevevrnim i protestantskim dijelovima Europe. A mi smo u južnim i katoličkim, mediteranskim i balkanskim. I tek jedinim manjim dijelom srednjeeuropskim. Možda i tu ima istine. Ali suštinski je sve to ipak nebitno. Ipak sada živimo u 21. stoljeću kada je sve brže i kada su promjene moguće. Kada stari stereotipi više ne vrijede, ili barem ne bi trebali vrijediti. Pa u Kini se prije par desetljeća umiralo od gladi, a sada su gospodarski tigar. Okej, i prilično koruptivan, alii ovdje govorimo o mogućnosti promjene društva nabolje u relativno kratkom vremenu. Tu je i primjer Irske. Nekadašnja sirotinja sada je moderna europska država. Svođenje korupcije sa sveobuhvatne na razumnu razinu, pitanje je opstanka Hrvatske.

Ovo uhićenja mali su koračić naprijed. Ali najveći je problem kako promijeniti mentalitet. I je li to uopće moguće. Ako ispadne da nije, jako nam se loše piše.