Četiri dana. Samo toliko nam je trebalo da se dokopamo 2021. I da se konačno riješimo ove proklete 2020. godine. Ovakve drame kakve doživljavamo u njezinih 366 dana nije bilo barem 25 godina, od vremena kada su konačno zamukli topovi i završio rat. Korona, potres, korona, potres – godina kakvu Hrvatska još nije doživjela iako su preko nje u posljednjih nešto više od stotinjak godina prešla dva svjetska rata i dva prilično gadna totalitarna sustava.

Samo četiri dana do spasonosne novogodišnje večeri nekomu vragu nekoliko kilometara ispod Petrinje nešto nije dalo mira pa je odlučio malo prodrmati to područje. Kao da je bio ljubomoran da je pozornost cijele nacije preko vikenda bila fokusirana na početak cijepljenja protiv korone. Protiv virusa koji se s potresima ove godine nadmetao u tome koji će nam od njih više zagorčati život.

I Vladi i predsjedniku Republike nije preostalo ništa drugo nego da se u rano nedjeljno jutro upute prema Sisku i Petrinji gdje je oštećeno oko 500 stambenih i gospodarskih objekata. Ovog puta za razliku od ožujka nitko nije poginuo niti ima ozlijeđenih. Kao da 2020. ipak nije imala snage udariti onako žestoko kako je to napravila u ožujku. Ali kao da je zbog toga bila još zlobnija i pokvarenija. Pa je udarila na najslabiji i moguće najsiromašniji dio zemlje. Kada se govori o gospodarskom posrtanju, gospodarskoj i društvenoj depresiji te iseljavanju, svi govore o Slavoniji. Oni koji na tome inzistiraju u pravu su. Stanje u Slavoniji je dramatično. Ali sama činjenica da se o tom dijelu Hrvatske govori i da se pripremaju strategije za njezin oporavak, ipak daje neku nadu da bi se tamošnji trendovi mogli preokrenuti.

S druge strane, o Baniji ne govori nitko. Tamošnje stanje nije dramatično kao u Slavoniji. Jer nikakve drame tamo nema. Svi tamošnji žitelji kao da su se pomirili s neminovnim porazom. Pa kao da samo otaljavaju prije nego će i oni staviti pinklec na rame i uputiti se ili u Zagreb ili, što se čini puno vjerojatnijim, u München. Korona je ubila turizam pa se ne može više ići na nekoliko ljetnih mjeseci na obalu i zaraditi dovoljno kako bi se nekako preživio ostatak godine.

Rat devedesetih je ovdje bio brutalan. Govoreći u terminologiji potresa tu je bio jedan od epicentara velikosrpske agresije. A poslije ono što je rat propustio uništiti dokrajčile su tamošnje političke elite. Mada je elita malo i neprikladna riječ za ekipe koje su se izmjenjivale na vlasti na ovom području posljednjih 25 godina.

Sada Vladi ne preostaje ništa drugo nego posegnuti u proračun i istovariti desetke, moguće i stotine milijuna kuna da bi se održao kakav-takav život na tom području. Koje se, za one koji ne znaju, nalazi na sat vožnje od Zagreba. Netko je jučer na društvenim mrežama napisao da je u cijeloj priči najteže premijeru Andreju Plenkoviću, kojem je na glavu pao još jedan gadan problem s kojim će morati žonglirati sljedećih nekoliko godina. Naravno, to je nonsens. Puno je teže svakoj od nekoliko stotina obitelji kojima se njihov vlastiti dom jučer ujutro ljuljao nad glavom. I koji nisu sigurni hoće li ga sutra uopće imati.

Ali govoreći striktno politički, s težim se problemima morala nositi možda jedino Vlada Franje Gregurića koja je u kasno ljeto i jesen 1991. godine svaku sjednicu počinjala utvrđivanjem koliko su područja JNA i srpska paravojska tog dana osvojili. Ponajčešće na Baniji. Od kolapsa Agrokora i još jednog bankrota brodogradnje preko korone pa do potresa. Ponekad i dva puta. Bilo je tu i promašaja i loših poteza, ali su i Vlada i Hrvatska i dalje na nogama.

I svi skupa nekako pokušavamo doći do tog svjetla na kraju tunela koje nam se u nedjelju ukazalo kada je ona šarmantna baka na zagrebačkoj Trešnjevci primila prvo cjepivo protiv korone. Vlada je imala i dosta odličnih poteza, posebno kada je u pitanju održavanje radnih mjesta i održavanje proizvodnje usred gospodarske krize izazvane epidemijom korone. Kao i pobjedu u prvom poluvremenu utakmice protiv korone. Sanacija štete nastale potresom, odnosno potresima, sljedeći je izazov. Sudeći po kadrovskim rješenjima vezanim za tu tematiku i ovaj bi problem mogao biti uspješno priveden kraju. Još samo da nas pomiluje ta 2021. Mada neki skeptici, na osnovi ovogodišnjeg iskustva, kažu da bi ipak, opreza radi, prvo željeli vidjeti njezin trailer. Pa tek onda pristali ući u nju.